Neočekivani «in crescendo» inicijative Kardinala Brandmullera, Burkea, Caffare i Meisnera

"Nego vaša riječ neka bude: Da, da − ne, ne. Što je više od toga, oda zla je." (Mt 5, 37) 

[Žao mi je, ali u demokraciji poštuju se izbori]

[Ali ovdje izbori ne vrijede ako nema vjere]

Priznajem da je meni bio nočekivan. Ovih dana upravo počeh pisati članak o zahtijevu Franji za jasnoću s obzirom na Apostolsku Poslanicu Amoris Laetitia od strane Kardinala Walter Brandmüller, Raymond L. Burke, Carlo Caffarra y Joachim Meisner. Članak skoro da sam bio završio, ali odmah naiđosmo na slijedeću vijest koja bez daljnjeg povećava ton: «Burkeupozorava da ukoliko Papa ne razjasni pometnju predstaviti će 'formalni čin korekcije teške pogreške'». Počinjem dakle sa onim već napisanim:

Surećemo se sa jednom vijesti koja nas je načelno, budući su stvari takve kakve jesu, posebno radovala: «Četiri kardinala objavljuju svoju peticiju Papi za razjašnjavanje pitanja vezanih za Amoris Laetitia». Među dobrim i trpećim katolicima, vijest je izazvala euforičnu reakciju, kao na primjer slijedeću:

«Dozvolite mi reći sa svim slovima:

OVA ČETIRI HRABRA KARDINALA POTVĐUJU ME U VJERI CRKVE.»

Bloger, makar se ne mogao smatrati «dobrim» katolikom, također se radovao... pročitao je vijest žurno i zaustavio se samo na naslovu, i niti na tome. Jer se može reći da je ovo najformalniji protest koji se učinio tokom baratanja – ne mogu reći «upravljanja» - Crkvom koji vrši Franjo. I, imajući u vidu nove heterodoksne figure izabrane za Kardinalski Kolegij (vidjeti prijašnji članak «Svi Franjini ljudi»), ostaje sve manje vremena da netko pristojan iz ove selektivne grupe istupi u obrani vjere. Barem da počne davati prve korake u potpunoj i potrebnoj restauraciji cjelovitog nauka Crkve od uvijek.

Ali... blogger je nastavio čitati i misliti i analizirati bitne postavke ovog pisma i ovog pothvata. Na koncu je došao do zaključka ne tako optimističnog. Izložiću sve što je moguće sažetije.

Kao prvo, nije ništa neobično da se jednom Pontifeksu izlože izvjesne nejasnoće. Doista, kada se u konkretnim slučajevima pojave teškoće u primjeni općih i univerzalnih načela, mogu se pojaviti pitanja koja treba riješiti. To nije nikakav problem! Dobar katolik će ih nastojati riješiti u duhu vjere, i ako to nije u stanju, tražiće naputak od onog tko ima autoritet i službu razlučivanja. U takvim slučajevima postaviti jedan dubium (literalno sumnja, ili u duhu našeg jezika bolje odgovara: pitanje) jest zaslužno i poučno, toliko za samo osobu koja postavlja pitanje, koliko za one koji će razmišljati o odgovarajućem kontekstu i posebno odgovoru.

Do Drugog Vatikanskog Sabora, kroz stoljeća i stoljeća, možemo reći od Jeruzalemskog Koncila o kojem donose precizne podatke Djela Apostolska, ova pitanja su se postavljala direktno samom Papi, ili već u vrijeme Svetog Oficija (Inkvizicije – ocrnjenog organizma od strane liberala i ljevičara; ne znači da je svaki i pojedinačni čin Inkvizijie bio savršen i besprijekoran, ali vjerski sudovi Papinske Inkvizicije bili su neprikosnoveni)... na čijem je čelu bio Papa sve do «reforme» našeg vremena! Na način da ono što bi određivao Sveti Oficij bilo bi definitivno sa potpisom Pape. A koga drugog ako ne? Najspremniji teolozi mogu razlučivati među sobom, ali presuđuje onaj koji je od Boga dobio autoritet za suditi i odlučivati što je prema kršćanskoj vjeri i moralu, ili nije.

Sažetak magisterijalnih dokumenata Denzinger jest živo svjedočanstvo svega ovoga. Nalazimo na primjer slijedeće pitanje postavljeno 1901:

«Nadbiskup Ultrechta (Nizozemska) izlaže:

Neki liječnici, u bolnicama i drugim mjestima,običavaju krstiti djecu u slučaju potrebe, posebno kada su još uvijek u majčinoj utrobi, s vodom doziranom izvjesnom količinom živinog klorura. Ovakva disolucija  se sastoji od približno jednog dijela živinog  klorura na tisuću dijelova vode, i zbog toga ovakva disolucija je otrovna za piti. Razlog zbog kojeg se koristi ovakva mješavina jest radi izbjegavanja infekcije majčine utrobe.

Postavljamo dakle pitanja:

1    1.  Krštenje obavljeno ovakvom vodom, je li sigurno ili sumnjivo vrijedno?

2   2.  Da li je dopušteno udijeliti krštenje ovakvom vodom u cilju izbjegivanja svake opasnosti bolesti?

3   3.  Da li je dopušteno koristiti također ovakvu vodu, kad se bez ikakve opasnosti za bolest može koristiti čista voda?

Odgovorilo se (S ODOBRENJEM PAPE LAVA XIII):

1   1.   Na prvo pitanje odgovoriće se u drugoj točci.

2  2.   Odgovor na drugo pitanje. Dopušteno je, kada postoji istinita opasnost bolesti.

3  3.   Odgovor na treće pitanje. Negativno.»

Ostaje potpuno očigledno i objelodanjeno da stil bilo pitanja bilo odgovora je u cjelovitosti jasan i koncizan: rekli bi da su pitanja i odgovori čisti i prozirni. Ne prikriva se ništa, ne postoje druge nakane, samo su tu pitanja napravljena u duhu poniznosti jednog vjernog pastira vrhovnom autoritetu i pastiru. I rekao bih još nešto: toliko pitanje koliko odgovor odišu vrlo preciznom i sažetom logikom: tako su precizna i definirana kao da bi bila pitanja za provjeriti u nekom laboratoriju tokom formalnog i eksperimentalnog opažanja. Rekao bih još i više, jer laboratorij ovisi o preciznosti aparata, dok je ovdje teorijsko deduktivno izlaganje zaključeno na osvnovu pojmova vjere i teološke razrade. Dakle, još je veća zasluga za formalni odgovor na ovakvim područjima jer na polju morala ili vjere izložiti sažeti predmet nije tako jednostavno kao ispitati reakciju nekog minerala na ispitnom stolu.

Na način da ne može ostati niti jedna jedina sumnja Nadbiskupa Ultrechta nakon primanja ovakvog odgovora. Jer radi toga su pitanja odnosnom autoritetu, i radi toga se daju odgovori. Jednako, u svoje vrijeme dok se evangelizirala današnja Njemačka i kad su se monasi susretali s običajem onih poludivljih naroda za pravljenjem kobasica-krvarica (u dobrom djelu načinjenih od krvi zaklanih životinja), plašili su se da se ne povrijedi prvotna zapovijed Apostola na Jeruzalemskom Koncilu u vezi krvi udavljenih životinja. Sveti Bernard je putovao tjednima do Rima da razjasni to pitanje da ne bi slučajno povrijedili tu apostolsku odluku. Odgovoreno mu je da to nije slučaj. Itd., mogli bismo navesti primjere i primjere.

Što je onda novo u ovim pitanjima koja donose četiri kardinala? Novina je u trim stvarima, o jednoj smo upravo čuli: Franjo im nije odgovorio.

Doista, ovo bi bilo po prvi put u Povijesti Crkve (bolje reči, do Drugog Vatikanskog Sabora; na samom Saboru su se desile neke nevjerojatne zgode «izgubljenih» pitanja; bilo je i kasnije nekih drugih nezgodnih situacija, no, nešto ovakvo «službeno» nije se dogodilo), to jest, da se podnese jedno formalno pitanje u vezi jedne teme o vjeri i moralu, i da im netko tko sjedi na Petrovoj Stolici ne odgovori (ne znam da li se nešto slično dogodilo za vrijeme skoro četrdeset antipapa koji su postojali u crkvenoj povijesti; događalo se tada da su prednošeni zahtijevi napuštanja Svete Stolice). Ovo, bez ikakve sumnje, bila bi jedna velika originalnost unutar prve novosti koju komentiramo.

Slijedeća novost jest u tome da ovi kardinali, ne primivši nikakav odgovor... odlučiše reći to cijeloj Crkvi! Vjerujem da se ni ovo nije nikad prije dogodilo u Crkvi. Štoviše, čak i u slučaju antipapa. Između ostalog što, pretpostavljam, barem ih je interesiralo izgledati kao Pape. Ali ovo ne ide kod Franje. Jer on, koji sam sebe zove «biskupom Rima» a ne Papom, sada nastupa kao Papa... ali u ovom slučaju neće biti tako, već više kao jedan žalosni despota.

Sada, kad bi ovo ostalo samo na ovome i gotovo... bilo bi jako značajno, bilo bi kao jako upozorenje – ili zovi ga kako ti je volja – Franji. Jer pitanja su takva da ne dopuštaju izbjegavanja: traži se odgovoriti ili da, ili ne. Doista, pitanja su skoro uvrijedljiva bilo kojem katoliku, jer se pita da li je grijeh i dalje grijeh, ili nije. Na primjer, Treće:

«Nakon Amoris Laetitia br. 301, je li još uvijek moguće tvrditi da se neka osoba koja obično živi u protivnosti s određenom Božjom zapovijedi, kao na primjer onoj koja zabranjuje blud (prema Mt 18, 3-9), nalazi u objektivnoj situaciji teškog grijeha...?

Ovo je tako nasilno da podsjeća na tolike evanđeoske susrete Isusa sa farizejima i drugima koji su pripremali zavjere protiv njega. Bolje reći, podsjeća na pronicljive odgovore Sina Božjeg na zajedljiva pitanja. Isus ih je ostavljao bez alternative za odgovoriti. Da su farizeji htjeli odgovoriti... morali bi dati Isusu za pravo. I kako je upravo to bilo ono što nisu htjeli, nisu odgovarali.

Ovdje, ipak, uloge su promjenjene. To je Franjo koji ima ulogu farizeja, i kardinali su ti koji čine elementarna pitanja i pritom precizna i oštra s obzirom na bitne vjerske postavke; njihova su pitanja koja podsjećaju na Isusova. Sjetiti ćemo se nekih zgoda:

Luka 14, 5-6:

"Onda im reče: "Jednome od vas padne njegov sin ili vol u jamu. Ne izvadi li ga odmah, i u subotu? Na to mu ne mogoše ništa odgovoriti."

Matej 16, 1-4:

"Farizeji i saduceji pristupiše k njemu, da a kušaju. Zatražiše od njega, da im pokaže znak s neba. A on im reče: "Uveče govorite: "Bit će lijepo vrijeme; jer je nebo crveno. Ujutro: "Danas će biti kišovito vrijeme; jer je nebo crveno i mutno. Lice nebesko znate protumačiti, a znake vremena ne razumijete? Rod zao i preljubotvoran traži znak. Ali neće mu se dati drugi znak osim znaka Jone." Stim ih ostavi i otide."

Marko 15, 2-5:

"Pilat ga upita: "Jesi li ti kralj židovski?" On mu odgovori: "Ti kažeš." I iznesoše glavari svećenički mnoge tužbe protiv njega. Pilat ga upita dalje: "Zar ništa ne odgovaraš? Čuj ipak, što sve iznose protiv tebe!" Ali Isus ne reče više ništa, tako da se je čudio Pilat."

Luka 20, 31-44:

"Tada ih on zapita: "Kako se može tvrditi, da je Krist sin Davidov? David ipak sam govori u knjigi psalama: Reče Gospodin Gospodinu mojemu: 'Sjedi ob desnu moju, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.' David dakle njega naziva Gospodinom, kako onda može biti sin njegov?""

Luka 20, 2-8:

"I zapitaše ga: "Reci nam: "Kojom vlasti to činiš, ili tko ti je dao vlast za to?" On im odgovori: "I ja ću vas nešto upitati. Kažite mi: Krštenje Ivanovo bijaše li je od neba ili od ljudi?" Oni su razmišljali među se: "Reknemo li 'od neba', odgovorit će nam: 'Zašto mu onda ne vjerovaste?' Reknemo li: 'Od ljudi', sav će nas narod kamenovati; jer je uvjeren, da je Ivan prorok." Tako odgovoriše, da ne znaju, odakle je. Isus im reče: "Onda ni ja vama neću reći, kojom vlašću ovo činim.""

Ono što je zajedničko ovim izmjenama pitanja – iz perspektive koja nas interesira – jest da ostaje objelodanjeno da farizeji ne žele odgovoriti; nisu htjeli biti jasni. Jer kad bi to bili, morali bi priznati da je Isus u pravu. Nešto što nisu htjeli napraviti ni u kom slučaju. S druge strane, ukoliko je potrebno odgovoriti – ni riječ preko toga, kao što je slučaj s Pilatom – Gospodin odgovara. I ako više ne želi govoriti to je zbog Pilatove evidentne tvrdoglavosti; jasno je ispoljavao riječju i gestama, da nije imao nakanu, da nije htio prihvatiti ono što je upravo mogao čuti iz Isusovih usta. Kao bilo koji skeptik odgovoriti će gledajući na drugu stranu: «I što je istina?».

Ono s čim igra Franjo, to je dvoznačnost. Ostavlja tekst koji perfektno može biti interpretiran po želji modernista. Sam Kasper reći će u odnosu na interpretaciju AL: «Može se dati pričest ponovno vjenčanima (dok im vrijedi prvi brak), i gotovo.»Drugi prelati, kao američki biskup Chaput (koji makar značajno ime među američkim biskupima nije imenovan kardinalom) promicati će interpretaciju AL sukladnu nauku Crkve (jer on to tako hoće, ne jer tekst ne bi dopustio drugu sasvim jasnu interpretaciju).

Zbog toga Franjo niti je odgovorio, niti će odgovoriti. Jer bi se razbila njegova igra. Ako kaže ne (to jest, ne može se interpretirati na drugačiji način od crkvenog nauka oduvijek), morao bi ispraviti Amoris Laetitia (nešto što je napisano s punom nakanom); ako kaže da, priznao bi da je prešao preko crvene linije (ove o kojoj govore četiri kardinala; ostaju druge, to je posve jasno). Nešto što, sudeći na osnovu svega što čini i na osnovu svoje šutnje od dva mjeseca, nije spreman napraviti.

"Oni su razmišljali među se: "Reknemo li 'od neba', odgovorit će nam: 'Zašto mu onda ne vjerovaste?' Reknemo li: 'Od ljudi', sav će nas narod kamenovati; jer je uvjeren, da je Ivan prorok." Tako odgovoriše, da ne znaju, odakle je."

Još preciznije: Franjo neće odgovoriti ni ništa objasniti, jer je već bio dosta jasan u svo ovo vrijeme. Podsjetimo se na par činjenica.

Označeno riječima italijanskog biskupa Bruno Forte –

zar ćemo reći da laže? – prenoseći ono što mu je, po njegovom javnom svjedočanstvu, priopćio Franjo: «ne treba istrčavati sa izjavama na Sinodi, jer bi u tom slučaju nastala pobuna. Treba samo postaviti pretpostavke, i ja ću naknadno iznijeti zaključke.»,

I ponovo izlazi Franjo s osobnim pismom argentinskim biskupima regije Buenos Airesa: «Pismo Pape Franje u potpori kriterijima primjene (opaska: kriteriji su napisani od spomenutih biskupa) VIII glave Amoris Laetitia». Franjo dixit: «Kriteriji su vrlo dobri i svrhovito objašnjavaju smisao VIII glave Amoris Laetitia. Ne postoje druge interpretacije.».

Podsjetiti ćemo da su ovi biskupi imali ovakve heterodoksne savjete:

«Točka 6. U drugim složenijim okolnostima, i kada se nije bilo u stanjo dobiti poništenje braka, spomenuta opcija može biti neprikladna. Ipak, jednako je moguć put razlučivanja. Ako se dođe de poimanja da, u nekom konkretnom slučaju, postoje ograničenja koja umanjuju odgovornost i krivičnost (301-302), posebno kada jedna osoba smatra da bi mogla pasti u naknadnu grešku šteteći djecu novog združenja, Amoris Laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima Pokore i Euharistije (bilješke 336 i 351). Ovi isti (opaska: misli se na sakramente) pripremaju osobu nastavljati rasti i sazrijevati snagom milosti.» (Drugim riječima: moguće je u nekim slučajevima rastavljenima i ponovno – civilno – vjenčanima dati pričest. To obara univerzalno načelo da katolik ponovno vjenčan, s prvim važećim brakom i u bračnom općenju s drugom osobom, ne može pristupiti euharistiji. To bi značilo da se može pričestiti u smrtom grijehu. Nijedan konkretan slučaj može izostaviti univerzalnu normu, vrlo jednostavno za shvatiti i primnjenivano od prvih dana Crkve.)

Sažeto, Franjo i dalje šuti i već je govorio s potpunom jasnoćom.

U ovoj će točki četiri kardinala dati zadnji korak: zaključiti da Franjo naučava nauk protivan crkvenom, i kako Papa ne može biti heretik u isto vrijeme, proglasiti da nije Kristov Vikar?

Priznajem da mi je prvo razmišljanje kardinala koji su potpisali pismo, kad se objavila vijest, prouzročilo razočarenje:

«Sveti Otac je odlučio ne odgovoriti. Interpretiramo ovu njegovu  suverenu odluku kao poziv za nastaviti razmišljanje i diskusiju s mirom i u poštovanju.»

Ali kako da će nastaviti razmišljati? Onda, čemu pismo? Ovo je izgledao besmisao. Pokazuje da priznaješ da te Franjo «poziva» nastavljati razmišljati. I zašto onda prave gužvu i objavljuju pismo? Ako hoće nastaviti «razmišljati», bolje ne objaviti pismo.

(Došao sam do ove točke u prvom članku. Sada slijedi nastavak imajući u vidu nove vijesti koje se događaju neubičajenom brzinom.)

Ali odmah idućeg dana dolazi iduća vijest: ako Franjo ne odgovori, «proslijediti će sa formalnim činom ispravljanja jedne teške greške».

Nazovimo ovo «predzadnjim» korakom ako tako hoćemo, ali je neposredno pred konačnim potezom. Doista, ne može se nasljedovati – iskazati mu poslušnost – čovjeku koji sjedi na Stolici Sv. Petra i naučava pogrešan nauk.

Doista, neizmerno sam radostan da u Crkvi započne totalna restauracija. Ne vjerujem da će Franjo popustiti. Previše je njegovih sljedbenika naprednjaka i onih koji zabadaju glavu u pijesak (Bitno.net i sl.; vani je bezbroj «katoličkih» medija koji će podržati Franju uradio što uradio). Nek Franjo pođe putem propasti, oni će za njim. Ne daj Bože, ali zastrašuje slijepost i u suštini fanatizam tolikih. No, osjećaju i znaju da su većina, i vjerujem zbilja da je tako; toliki drugi su kukavice i u istom su vagonu. Ali istina ne pripada većini. Mnogo manje je tako u Crkvi. Istina je jedna i nezamjenjiva. Samo se sa Istinom može biti. To jest, sa Isusom Kristom i njegovom Crkvom.

Franjo ne propovijeda Katoličkog Boga, Jednog i Trojstvenog. Pogledati u oznaku «Franjo» na ovom blogu, između ostalog. De facto, slaviti će Lutera u samom Vatikanu; već od prije neće se oprijeti da luterani prime pričest u samoj Bazilici Sv. Petra. Prije nekoliko dana otišao je u zatvor i tamo slavio misu, i neki musliman – u zatvoru zbog pokušaja silovanja – bio mu je «ministrant» na oltaru; nešto je pravo pravcato svetogrđe. Kako može, dan za danom, činiti nešto takvo Kristov Vikar? To je apsurd. Radi se o cijelom jednom pravcu ovog «pontifikata», konstantnom i trajnom u vremenu. Nema nikakvog ispravljanja; nasuprot, sve ide na više i više. Sada je samo onda kad je slučaj eksplodirao. Nismo očekivali ovakav rasplet, ali mi potvrđuje da je tolikima u Crkvi na prvom mjestu Gospodin; da je Crkva njegova i da će ovće slušati njegov glas i neće ići s Najamnikom. Svaki čovjek ima svoje vrijeme za shvatiti, neki shvate prije, neki kasnije, ali ako ima dobre volje stvari dolaze na svoje. Franjo, tvoja igra je završena.

Modernisti, Franjo je jedan od njih, uveli su među tolikim katolicima mentalitet revolucionarnog povika: «Sloboda, Jednakost, Bratstvo». Sloboda čovjeka, koja polazi od čovjeka. Ne posljedica Istine koja nas čini slobodnima po direktnim Isusovim riječima, već ona koja se temelji na čovjeku. Uljepšana pojmom «traženja», ali na koncu konca bazirana na naravnoj sposobnosti čovjeka. Odatke koncilski izum «vjerske slobode», već svečano osuđene od tolikih Papa u povijesti.

Nakon toga prelaze na demagošku odbranu jednakosti. Zbog toga nailazimo na tolika strpljenja prema ljevičarskim ideologijama i simpatije prema istima. Kada je jednakost protivna prema ljudskoj slobodi. Jer ukoliko je netko doista slobodan, razviti će svoje sposobnosti na način različit od drugih, jer se radi o jednom drugom biću, nešto što je evidentno. Istina je da smo ontološki svi jednaki u «biću», jer svi smo ljudi, ali naše specifičnosti su različite po samoj naravi stvari. Tako fizički, tako i duševno. Ontološka jednakost zahtijeva na primjer da svaka osoba mora imati dostup na osnovne stvari koje su neophodne za život, ali odatle svaki pojedini treba razviti svoje specifičnosti već prema osobnim zaslugama koje treba provesti odgovorno u djelo. Prema tome, «jednakost» se ne postiže na drugi način osim preko nasilja i opresije. U Crkvi – bolje reće preko modernističkih šema – ovo će se zvati demokratizacijom njenih struktura. Odatle proizlazi novi koncept biskupskog kolegija, koji narušava prava Svete Stolice. Upravo je ovo alat koji će koristiti jedan od njihovih za opravdati nepravovjernost preko glasova tolike njegove braće u episkopatu koji traće ovo i no.

Na koncu dolazi bratsvo, koje će se u Crkvi sakriti pod odjelom pretenzije jedinstva, i koje će se trebati ostvariti preko ekumenskog procesa. Crkva, prema njima, morati će provesti sveopće jedinstvo ljudske obitelji, morati će pomoći u konstrukciji velike ljudske obitelji. Reći će Pavao VI:

«Došlo je vrijeme da se cijelo čovječanstvo ujedini u stvaranju zajednice koja je u isto vrijeme bratska i svjetska.... Crkva, poštujući stručnost svjetskih moćnika, treba ponuditi svoju asistenciju u cilju promicanja cjelovitog humanizma, to jest, potpunog razvoja cijelog čovjeka, i svih ljudi... treba staviti samu sebe u anangardu socijalne akcije. Treba povećati sve svoje napore za podržati, potaći i učiniti da prokliju ove snage koje rade za stvaranje ovog integriranog čovjeka. Takav je cilj koji (opaska: nova) Crkva ima nakanu sprovesti u djelo. Svi katolici (opaska: poskoncilski) imaju obavezu podržati ovaj razvoj cjelovite osobe zajedno sa svojom braćom, naravnom i kršćanima, i sa svim ljudima dobre volje». I zbog čega se Montini predao takvim idejama? «Jer – kako je on sam to rekao u mnogim prilikama – se uzdamo u čovjeka, jer vjerujemo u taj izvor dobrote koja se nalazi u svakom pojedinom i u svim srcima.» (Doc. Cath. Br. 1576 i 7. Uzeto od Coomaraswamy, Razaranje Kršćanske Tradicije).

Ja sam započeh s ovim razmišljanjima nakon Franjinog stupanja na Petrovu Katedru. Ali uvidjeh da se nije radilo samo o Franji. Ukradoše nam nauk od Drugog Vatikanskog Sabora. Ukradoše nam čistoću Sakramenata. Ukradoše nam Crkvu, ako se može tako reći; svakako se obazirem samo na ono «vanjsko». Jer ovi nisu od naših.

Bog nam dao da ovaj upit Franji završi u Totalnoj Restauraciji Crkve. Crkva je Božja, i jedna banda infiltriranih ne može baratati s njom vječno.