ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

Bitni detalj kod "Evo Jaganca Božjeg...", Tradicionalna Misa vs. Novus Ordo

U Novus Ordo svećenik uzme istu hostiju koju je koristio pri pretvorbi, pokazuje je narodu, govoreći:

"Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu."



U Tradicionalnoj Misi svećenik se prije vremena pričesti za vjernike okrene njima, pokazuje im jednu malu hostiju, ne onu koju je držao prstima pri pretvorbi, već jednu posvećenu hostiju za pričest vjernicima, i kaže:


"Ecce Agnus Dei, ecce qui tollit peccata mundi."

"Evo Jaganjca Božjeg, evo onog koji oduzima grijehe svijeta". Ne nadodaje se "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jagančevu".

U Novus Ordo vjernici odgovore, jedanput:

"Gospodine, nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja."


[Misa Novus Ordo "za djecu". Opipljivo odsustvo osjećaja za svetost. Pretpostavlja se da se Gospodin prikazuje vjernicima dok se ovi ponašaju kao na tržnici. Međutim, sama struktura Novus Ordo doprinosi takvim više nego žalosnim ponašanjima. Dolje, pričest kod Tradicionalne Mise. Sama struktura mise potiče na zahtijevnu skrušenost i smjernu pobožnost.]


U Tradicionalnoj Misi vjernici odgovore tri puta, udarajući se u prsa svaki put, i obavezno klečeći:

"Domine, non sum dignus, ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea."

"Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja."

I muškarci i žene odgovore jednako i jednoglasno "nisam dostojan", kao jedan vjernik.

Koja je bitna razlika na koju ciljamo? Na upotrebi pri pokazivanju hostije vjernicima, one iste koju je koristio svećenik pri pritvorbi, i od koje se on pričešćuje. Na taj način se ostavlja dojam da su nekako i svećenik i vjernici "isto".

Ali nisu "isto". To jo označeno u Tradicionalnoj Misi time što se vjernicima pokazuje mala hostija, njima za pričest, drugog oblika (makar je Tijelo Kristovo apsolutno isto), da bi se time istakla razlika između ministerijalnog svećeništva onog koji slavi misu, i općeg svećeništva kojem pripadaju vjernici po krštenju, ali svakako nisu ministerijalni svećenici.

Stavlja se tako dojam, ponavljam, da na neki način i vjernici i svećenik imaju sličnu ulogu, slično svećeništvo. Iza toga se krije protestantsko viđenje "službe Božje" u kojoj je Pastir samo predstavnik izabran od zajednice za liturgijsku službu.

Ovaj detalj, sam po sebi, ne obezvrijeđuje moguću valjanost mise Novus Ordo, ali uvodi dotad ne postojeći element sličnosti između ta dva svećeništva, inače radikalno različita po Božjoj odredbi.

Kao da bi na neki način vjernici bili pozvani da "aktivno" sudjeluju u liturgiji, ali to je na potpuno pogrešan način. Vjernici su nekako gurnuti da liče na svećenika, da ga oponašaju, da propovijedaju čak. Da daju duhovne seminare, da se sve više upliću u "crkvene stvari", dajući mjesto tako poznatom postkoncilskom defektu kod vjernika: njihova klerikalizacija.


[Klerikalizacija u najgorem obliku: čak i žene znaju dati pričest u ne malo biskupija na Zapadu.]

S jedne strane imamo klerikalizaciju vjernika, koji svoju misiju vide u što češćem učestvovanju "oko oltara", zaboravljajući da je njihovo pravo mjesto u svijetu gdje, sakramentima i poukom koju im daje Crkva, šire nauk Božji i daju svjedočanstvo kršćanskomcjelovitošću svog života.

S druge strane je pak sekularizacija svećenika, koji gubljenjem osjećaja za posebnu svetost na koju su pozvani, vide se kao gurnuti prema "kolegijalnosti" s vjernicima. Otuđuju se od sakralnosti, i primiču se profanom, bolje reći kušani su oponašanjem običnih vjernika.

Tako nastaje "totum revolutum", zbrka svih i svačeg. Nastaje jednom riječju nered od kojeg ne može biti koristi. Sve posljedica gubljenja percepcije sakralnog, svetog štovanja na koje su pozvani.

I još jednu riječ o nadodatku: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jagančevu". Šesdesetih godina XX stoljeća išlo bi otprilike jenda četvrtina vjernika na pričest. I od tih, skoro svi bi se ispovijedili. Praktično isti bi bio red za ispovijed kao poslije za pričest.

Danas u Novus Ordo vjernici se ovim nadodatkom - plus toliko drugih gesta, posebno insistencije na tome da je misa isključivo "gozba" - osjećaju skoro obveznima da odu na pričest. S tim da se možda pričesti kojih 80% prisutnih, od kojih se samo manjina ispovijedila. Sve to dovodi do gubljenja osjećaja potrebnog strahopoštovanja prema svetoj pričesti. Vjernici se olako pričešćuju, i tko zna u kakvom stanju savijesti.


[Misa u Manili, siječanj 2015 pri Franjinoj posjeti. Kad već dozvoljavaju pričestiti se na ruku, zašto ne i iz ruke u ruku? Vjernici u Novus Ordo u stanju su poduzeti zastrašujuće i Bogu uvredljive inicijative. Ljudima treba objasniti da je ovo svetogrđe. Koliko je Bog uvrijeđen uvođenjem Novus Ordo!]

Broj komentara: 6:

  1. Kao dijete su me učili da se ne možeš pričestiti dok se ne ispovjediš.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Uglavnom dobra pouka, makar malo zahtijevna. Može se pričestiti uz lake grijehe, ali je dobro često se ispovijedati makar i ne imali teške grijehe.
      Ne treba se plašiti skrupuloznosti, koja nije dobra, već je prevazići iskrenošću i poniznošću. U tome se vjernici također poučavaju kroz ispovijed, koja je "druga tabla spasenja".

      Izbriši
  2. Poštovani gospodine uredniče , nadam se da ste pročitali na stranici FSSPXa Christus Rex propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea pod nazivom Tko je u neposluhu ... Bilo bi lijepo da ga u svjetlu istine i boljeg razumijevanja i Vi prenesete , Bogu na slavu , a mnogim dušama na spasenje. Unaprijed hvala Bogu i radost u zajedništvu sa Svetim Anđelima Božjim na Nebu za makar i jednu spašenu dušu.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Robelar, da ne bi previše nekritički divinizirao nadbiskupa Marcela Lefebvrea potraži malo i posvijesti da je postojao biskup Blaise Kurz koji je sa kardinalom Ottavianiem i još (samo par vitezova) od početka 2.VK, kao peritus, vodio rat protiv intrudera (tkz. modernista masonskog tipa) u Crkvu oko 2.VK i u početku tog rata nadbiskup Lefebvre nije otvoreno podržavao biskupa Kurza (on, nadbiskup Lefebvre, iako je bio prisutan na 2.VK tek se 1969.g. pojavio kao otpornik)!

      Da ga je u početku podržao (sa još nekoliko biskupa, nadbiskupa i kardinala) veoma vjerovatno bi se mnogo toga drukčije odvijalo u Vatikanu (da ne kažem da je propuštena Božja pomoć) kako je bilo u vrijeme arijanske apostazije kada su: sveti Atanazije Aleksandrijski, sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur Niški, sveti Ambrozije, sveti Hilarije iz Poitiersa i sv. Nikola pobijedili heretike.
      Dakle u vrijeme 2.VK nije bilo ni 7 velikih vitezova da odbrane Crkvu od intrudera.

      Biskup Kurz do smrti nije pregovarao o priznavanju 2.VK nego je potrošio život u borbi protiv zabluda, sablazni i hereza toga anti-crkvenog sabora.

      PP

      Izbriši
  3. Bog te blagoslovio Antonio i pamet ti prosvjetlio.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši