Duboko nekršćanski karakter katalonskog procesa nezavisnosti

[19 listopada 1469 vjenčali su se Kralj Aragona (kraljevstvo koje je obuhvaćalo današnju Kataloniju) Fernando i Kraljica Kastilje, Isabgel. Ona je imala osamnaest, a on šesnaest godina. Počinje tako dinastija Katoličkih Kraljeva koja je doprinijela neviđenom napretku Evrope i cijelog svijeta.]

U Kataloniji događaji se smjenjuju strahovitom brzinom. Stalno dolazi neki WhatsApp od prijatelja koji žive u centru zbivanja, mail, poruke, vijesti... Ali iznad osobnih svjedočanstava treba uvijek tražiti objektivnu viziju realnosti. Tražiti pravi uzrok današnjih fenomena. Ukratko, socijološki provjerena činjenica jest da ideje imaju posljedice. Te ideje se normalno plasiraju iz utjecajnih centrova moći i u stanju su proizvesti učinak poslije tek malo decenija.

Na primjer, Hegelova vizija povijesti kao dijalektički razvoj ideje prima odjek u marksizmu. Ovaj se formulira preko Marksa i Engelsa polovinom XIX stoljeća i već imamo prvi anarhističko-marksistički pokušaj uspostavljanja "diktature proleterijata" u Pariškoj Komuni 1870. Zapadne zemlje rukovođene čvrstom i organiziranom buržujskom moći nisu dopuštale uspostavu komunizma; ovaj je morao tražiti giganta u razvoju za staviti temelje na bezbožni napad na cijeli svijet: Rusiju. Liberalni proces kojem služi Napoleon za dokončavanje Starog Režima i uništenje kršćanskih imperija kao Austrougarske i Rusije traži preko nacionalizma i romanticizma formiranje novih država koje će moći biti lakše za staviti pod kontrolu. Ilirski preporod nije bio ništa drugo do to, itd. 

Današnji svijet više nego ikad uvjetovan je financijskim centrima moći. Vrlo malo se govori o tome, bolje reći zabranjeno je govoriti o nečemu što nam kopa oči: tkzv. nezavisne države nisu gospodari državne valute. Navodne glavne banke su "državne" ili "nacionalne", a u biti one se zadužuju od drugih, većih i stranih financijskih institucija od kojih dobivaju novac uvijek pod nekom kamatom. Tražiti interes, to jest novac za novac, jest uvijek lihvarstvo i kao takvo bilo osuđeno od tradiconalnog nauka Crkve. To Sv. Toma jednostavno potvrđuje: novac ne može stvoriti novac, već samo ljudski rad može stvoriti nove stvari. Da bi se postavila cijena takvima, i da bi se sa tim proizvodima moglo trgovati, država treba staviti toliko novca u opticaj koliko odgovara proizvođačkom kapacitetu cijele nacije. Taj novac treba biti vlasništvo države (ili tradicionalno kralja, čija slika i natpis bi bili utisnuti u novac) i treba se emitirati bez interesa. Jer novac je samo instrument potreban za vršenje kupnje i prodaje, te mjerilo uzajamnog povjerenja. To povjerenje garantira država, vlasnik novca kojeg stavlja u cirkulaciju već prema odrazu kupovne moći i proizvodne potrebe.

Tako država nikad ne može biti dužna, ta novac joj pripada. Ona je ta koja ga je stavila u opticaj bez interesa, kako onda može dugovati?

[Samoproglašeni predsjednik "Katalonske Republike" Carles Puigdemont i njegova supruga Marcela Topor. Marcela je 39. godišnja rumunjka i privržena magijskoj praksi "pogađanja budućnosti", nošenja amuleta i sl., što joj sve ne smeta biti "pravoslavna".]

Međutim, otkad je FED postala privatna banka ona posuđuje novac državi, i država treba da ga vrati toj banci uviek uz kamatu. To je čisto lihvarstvo kojim se podjarmljuje cijela nacija. Jer kad bi svi mi istresli naše džepove i zbrojili naše stanje na računima, možemo imati samo za vratiti glavnicu, nikad glavninu plus kamate! Jer tog nova jednostavno ne možemo imati! Primjer: banka daje 100, ali traži 101. Odakle tebi onaj 1? Ne postoji, nitko ga nema... osim banke. Možeš vratiti samo 100, a ako bi htio vratiti onaj 1 što preostaje... trebaš uzeti novi kredit. I tako, tvoj dug se povećava.

Osim ako (govorim o državama), u komercijalnoj razmjeni ne "pobijediš" neku drugu državu, i tako prebaciš svoj dug na nju. Ako ukupno prodaš više nego što kupiš, dobivaš viška novca i tako možeš isplatiti onaj "1". Zbog toga uvijek mora postojati netko jači, i netko slabiji. Zbog toga oni "slabiji" nikad se neće moći dignuti osim ako nisu u nekom momentu određeni od "jakih" da se popenju gore i uđu u klub, makar privremeno kako je to bilo sa Kinom kad im je bilo potrebno da ih odvoje od Rusije i naprave kapitalističkom zemljom divlje proizvodnje koja će bogate buržuje učiniti još bogatijima, a uništiti male i srednje firme nezdravom konkurencijom radnika svedenih na nivo ropstva. 

Slaba proizvodnja zamalja u razvoju tjerati će ih na zaduženje i vječno ropstvo. Zaduženja će potpisati korumpirani političari kao u Hrvatskoj na primjer. Uz par stanova i bankovnih računa prodati će svoje zemlje đavlu. 

Postoji također i "prodaja" nekih drugih "proizvoda" tehnološko naprednih zemalja: to su meci i bombe; avioni i tenkovi. To jest, potrebno je imati ratove za zadužiti zemlje u razvoju. Rat je s financijskog stanovišta trgovina u kojoj se prodaje oružje i municija. Tako se dobiva pozitivni balans u trgovini i obvezuje na dug zaraćene zemlje koje otvaraju širom ruke robovlasničkom poretku u koje guraju svoje građane.

Aktualni financijski sustav dakle nije ništa drugo do stvaranje novog ovisnog društva gospodaren elitom koja svoju misiju vidu u porobljavanju cijelog svijeta i stavljanju njoj u službu. Ta elita je upravo sionistička - na vrhu financijske piramide uglavnom su židovi -, slobodnih zidara kojoj je krajnji cilj zamjeniti štovanje pravog Boga lažnim: Luciferom. Njemu služe i njega perverzno smatraju svjetlom. Njemu predaju žrtve čovječanstva, a simbolično (preko realnih žrtava) sotonskim ritualima u kojima su ili silovana mala djeca ili čak doslovno žrtvovana. Odatle i pokušaj legalizacije pedofilije. A ako se ne može legalizirati, onda se nastoji skinuti ili ublažiti krivica počinitelja. 

Smisao dakle ovog poretka, Novog Svjetskog Poretka ili Novus Ordo Secularum upisanom na samom dolaru upravo jest taj: ustoličiti Sotonu za vladaoca svijeta.

To je antiteza Socijalnom Kraljevstvu Krista Kralja koje je pretendiralo kršćanstvo na dobro svim ljudima. U kršćanstvu Papa je bio "Sluga slugu Kristovih", a ovdje su mase - koje trebaju biti izmučene i desetkovane - sluge sotonskoj eliti.

[Naši mediju ignoriraju nevjerojatne manifestacije održane u Barceloni u korist jedinstva Španjolske. 29. listopada manifestiralo se preko milijun osoba]

Da bi ovaj novi svjestki poredak mogao izaći na vidjelo, potrebno je razoriti naravnu osnovu društava. Ova naravna osnova počiva na dva temelja: nacija - koju brani država, i obitelj.

Lakše je bilo napasti prvo obitelj kao instituciju, jer se konkretizira u mnogobrojnim konkretnim slučajevima. Donoseći zakone protiv obitelji, malo po malo ali progresivno obitelji formirane od nestabilnijih članova, često bez vjere, počele su padati kao zrele kruške. Prvo zakon o razvodu je počeo ranjavati tolike bračne parove i domaćinstva. Onda pobačaj. Onda "brakovi" među osobama istog spola. Onda rodna ideologija i promocija sodomije. već imamo i "iznajmljene majke" ili utrobe. Spustili smo se kao društvo do paklenog ždrijela. Ovakvi zakoni, podržani od medija i bljutavih tv programa potpuno su razvodnili ljudsko društvo. Svakome od nas je težak život, ali pojedincima u ranjenim obiteljima je još teži. Individualno smo ostali bez odbrane, poput osoba bačenih u zaraženu karantinu. 

Institucije postaju neprijatelji moralnim osobama koje hoće očuvati svoj identitet i cjelinu. S jedne strane smo mi, individualci, i s druge mali nadnacijski i malobrojni vladajući sloj koji sve konce drži u svojim rukama.

Jedna pomoć protiv ove nadnacionalne diktature jest nacija i država. Tu još čovjek ima "nekog svog" da mu pomogne ili da ga brani. A ako i to propadne, ostaje samo go čovjek pred ogromnom silom moćnika koji vladaju a da ih ne možeš ni vidjeti, niti znati gdje su. Upravo je to razlog Sorosovog bijesa i njemu sličnih protiv Mađarske, Češke, Slovačke i Poljske. Svakako tu je i Rusija kao jedan od glavnih neprijatelja Svjetskog Poretka. Unatoč grešaka i problema koje mora imati i Rusija, ono što je posebno izazvalo bijes moćnika bila je Ruska intervencija u Siriji, Ukrajini i drugim mjestima. Sirija je bila odučena za pad, ali nekim čudom i ne pitajući nikoga Ruska avijacija i logistika spriječila je obaranje Sirije kao države i njenog brisanja sa karte svijeta.

Značajno je podcrtati da Sirija nije bila član Svjetske Banke. Kao što nije bila ni Gadafijeva Libija, niti je Iran. Svakako nije ni Sjeverna Koreja, makar iznošenjem ove činjenice ne želim ni trun dodati u zaštitu ovog zločinačkog režima. Ali imajući u vidu ono prvo rečeno, shvaćamo koji je razlog uništenja i napada na Siriju, Libiju i Iran.

I sve tako redom. Ostaje jasno da razvodnjene države, zarobljene dugom, oslabljene regionalizmima, ostavljaju pojedince nemoćne pred ogromnom silom međunarodnih financijskih magnata; sotonske elite, kako smo točnije prije ukazali. Prema tome, podržati pokrete nezavisnosti diljem svijeta ide u korist svjetskoj dominaciji moćnika. Zbog toga i jesu u Ujedinjenim Narodima ostavili napismeno "pravo o samooprodijeljenju". Tempirana bomba koja će diljem zemaljske kugle praviti nered za neredom, ropstvo za ropstvom. Treba samo pogledati rezultat: nikad u povijesti nije bilo toliko i tako krvoločnih ratova kao nakon 1945. A govorilo se da će doći "vrijeme mira".

Sve rečeno čini kontekst u kojem treba gledati i proces katalonske nezavisnosti. Pogledati ćemo s toga tko i zašto podržava ovaj proces?

1. George Soros. Kako ne? Može li biti nereda u kojem ovaj sionista neće zabiti svoj nos? Znamo koji su njegovi ciljevi: totalna sekularizacija Evrope (i svijeta), bolje reći apsolutni laicizam kao jedna vrsta religije vođene od "svećenika" članova uskog broja vladajuće elite. Potpuno ostavljanje i prevazilaženje bilo kojeg kršćanskog utjecaja. Sravniti do zemlje sve što i miriše na tradicionalni način života. Izvrnuti sve naopako, u jednoj riječi. I još: skinuti Boga s prijestolja i ustoličiti čudovište kome se on klanja i u čije ime sve provodi: promidžba pobačaja, razvoda, "homoseksualnih brakova", pokreta LGBTI... svega što će razrušiti bilo koji kršćanski trag prošlosti. Zbog svega toga odgovoran je za poticanje prosvjeda na Kijevskom Majdanu i masovni dolazak "izbjeglica" s Bliskog Istoka i dalje. Njegova Fundacija Open Society Initiative for Europe (čije je sjedište u Španjolskoj upravo u Barceloni) podržao je Savjet za Javnu Diplomaciju Katalonije (Diplocat), organizam stvoren od Katalonske vlade za paradiplomatske aktivnosti u inozemstvu. Samo njeno postojanje dovelo je do konflikta sa Španjolskom vladom. Ova institucija stvorena je 2012. Također i Centar za Informaciju i Međunarodnu Dokumentaciju - CIDOB. Radi se o utjecajnoj instituciji koja ima misiju biti buduće Ministarstvo Vanjskih Poslova. Prethodni katolonski predsjednik, Artur Mas, preko medija Diplocat napravio je ugovor sa Sorosovim lobijem Independt Diplomat od milijun i po eura. Independt Diplomat stajao je iza nezavisnosti Kosova i pružanja pomoći "opoziciji" Al Asada. Kao što su kosovski rudnici bakra prešli u Sorosove ruke, tako i ovdje očekuje uzeti veliko učešće u katalonskom turističkom sektoru.

[Prethodni katalonski predsjednik pri posjedi Izraelu]

2. Izrael. Katalonski separatisti gledaju prema Izraelu s velikom simpatijom. Zašto? Santiago Vidal, na primjer, sudac koji je prešao u politiku kao poslanik separatističke partije ERC (Katalonska Republikanska Ljevica), otvoreno je priznao da Katalonija računa sa obećanjem Izraela za buduće kredite nakon proglašenja nezavisnosti. Također i da NATO već ima spreman ugovor sa Katalonijom u slučaju novog scenarija. Možete imati "nezavisnost", ali ne od NATA i "braće". Iraelski veleposlanik je u travnju 2016. imao privatnu večeru s katalonskim predsjednikom u predsjedničkoj palači Palau de Sant Jaume, nakon čega nje bilo priopćenja za javnost. No, već 2013 izraelski veleposlanik Alon Bar izjavio je da "zna da ima mnogo katalonaca koji misle da je Izrael model". S druge strane, već u svibnju 2012 i lipnju 2013 nastupio je pred Komisijom Vanjske Aktivnosti Katalonskog Parlamenta kao da bi se radilo o nezavisnoj zemlji. Značajno je podsjetiti da se poznati katalonski predsjednik tokom desetljeća demokracije, Jordi Puyol, priznao sionistom još 1992.

Katalonski nacionalisti se pouzdaju u USA, Njemačku i Izrael gledi efektivnog međunarodnog priznanja. Jer ako to hoće Izrael, htjeti će to na koncu konca i Amerika, dok je Njemačka odavno u sionističkoj službi. Unatoč svemu što pričaju, to je zakulisna radnja. Slično - gledajući na proces priznanja - bilo je i u slučaju nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Prvo su govorili da su protiv cijepanja država, a onda su izletili naprijed Njemačka... i Vatikan! Poslije su uslijedili svi ostali. Zbog toga je prirodna hrvatske i slovenske politike i medija prema procesu katalonske nezavisnosti. Na neki način vide sami sebe, makar se radilo i o dosta različitim stvarnostima. Ipak, postoje i ogromne sličnosti, posebno prema procesu vanjskog priznavanja i gledanje na problem otcjepljenja.

Zašto Izrael podržava slabljenje Evrope, o čemu se o biti radi? Žele imati tako značajan kontinente pod svojim utjecajem, i snažne države su prepreka tomu. Zbog toga iznutra ih slabe nametnutim procesom multikulturalizacije. Krajnji je cilj uništenje njenog kršćanskog identiteta, ukoliko još ima traga od istog. 

3. Maroko. Španjolska ime velike veze sa Južnom Amerikom zahvaljujući istom govornom području. Upravo ne mali broj južnoameričkih emigranata pomogao je Španjolskoj izbjeći veći utjecaj muslimana u unutrašnjoj politici, i ne imati toliko neprilika i kritičnih situacija poput Francuske, Engleske, Njemačke i sl. Međutim... Katalonija je upravo potencirala marokansku emigraciju naspram južnoameričke zbog jednostavnog razloga: smanjiti prisutnost španjolskog jezika. Očekivali su da marokanci direktno uče katalonski umjesto španjolskog i tako se "bolje integriraju" kao "novi katalonci". Prosto rečeno: kriminalna politika prema vlastitoj regiji. To je kao opaliti sebi u nogu.

Maroka dijeli Gibraltar od Evrope. A Španjolska, kao skoro nijedna zapadnoevropska zemlja do sada, vodi dosta računa o svojoj južnoj granici, unatoč neprestalnim kritikama ljevičara koji stalno baljezgaju o "papirima za sve", postajući tako tam-tam za mafije trgovaca migrantima. Maroko je ekonomsko i politički uvjetovan svojom sjevernom granicom, i ako na takvoj bude slabija država, to bolje.

"Neprijatelj Španjolske nama će dobro doći", to su trebali misliti katalonski nacionalisti kada su podržavali veze sa Marokom.  Odatle i organizacija "Nous Catalans" (Novi Katalonci) koja ima za cilj "integraciju" muslimana u Kataloniji, i nastojanje privlačenja hodža separatističkom projektu. Zbog toga im je prethodni predsjednik Katalonije, Artur Mas, osobno otvorio novi islamski centar u Santa Coloma de Gramanet, jednom od mjesta sa najvećom muslimanskom populacijom.

Simptomatičan slučaj odigrao se sa marokankom Nadia Jalfi, ženom političara Gustava Aristegui, iz narodne stranke. Aristegui je bio poslanik u parlamentu u razdoblju od 2000 do 2011, i poslije veleposlanik Španjolske u Indiji do 2015. Nadia je bila istraživana od Španjolske Službe za Inteligenciju zbog slanja 150 pisama direktno Mouradu El Ghoul, šefu marokanske tajne službe. Bila je korištena za promidžbu bolje predstave Maroka u Španjolskoj.

4. Letonija. Unatoč tome što je Španjolska - kao NATO ropkinja - poslala svoje tenkove Leopard i Pizarro u Letoniju zbog navodne "rurske prijetnje", ova baltička zemlje je veliki podržalac katalonske nezavisnosti. Očito je da prave paralelizam sa svojim otcjepljenjem od SSSR, ali ta usporedba nema veze s vezom. Sve baltičke zemlje pripojene su Sovjetskom Savezu na osnovu predratnog ugovora između Staljina i Hitlera. Kakve to veze može imati zajedničkom katoličkom tradicijom i sužitovotom koja se dala na pirinejskom poluotoku kroz stoljeća? No, Letonija kao de je mislila samu na sebe i na svoju korist ovom podrškom katalonske nezavisnosti. I to koliko! Prvi Ministar Valdis Dombrovskis uvjeravao je da je "katalonska via vrlo moćna poruka, kojoj je potrebno posvetiti pažnju". Čak je i otvoreno izjavio da bi podržao proces nezavisnosti "ukoliko postoji legitimnost u istom".

Otkud ove izjave? Mimo političke sklonosti, tu je bilo i materijalne stimulacije: Letonija je primila prema izvješću Španjolske Nacionalne Policije šest milijuna eura od Katalonije za političku podršku. Novac je stizao putem Panamskog financijskog raja.

5. Litva i Estonija. Prvi Ministar Litve, do kraja 2016., Algirdas Butkevicius, javno je tvrdio da "svaka nacija treba naći svoj put". U svibnju 2017 Puigdemont se sastao sa "grupom katalonske podrške", formiranoj od osam poslanika u nacionalnom i evropskom parlamentu, vođenim Arturom Tavlik. Isti je izrazio podršku samoinicijativnom katalonskom referendumu i naknadnoj jednostranom proglašenju nezavisnosti. 

6. Nordijci i Švicarska. Danski Parlamenat, kao prije toga švicarski, izglasao je prijedlog prema kojem se tražila "demokratska i pregovaračka solucija katalonskog problema". Prijedlog koji su prihvatile sve parlamentarne snage.

Švedski i Finski Parlamenat je izričito osudio "policijsko nasilje" pri spriječavanju referenduma. 

7. Belgija i Slovenija. Belgijska vlada, s prisutnošću flamanaca Novog Saveza pokazali su spremnost za priznanje Katalonske Republike. Prema Ministru Unutrašnjih Poslova Jan Jambon, "Belgija bi trebala biti prva zemlja koja bi priznala nezavisnu Kataloniju". Slovenski Parlamenat je sa svoje strane istaknuo da "Katalonci imaju pravo na samoopredjeljenje". Milan Kučan je osudio "upotrebu sile" od strane španjolske vlade i "prijetnje oružanom silom". Nakon jednostranog proglašenja Katalonske republike - tajnim glasanjem, da se ne zna točno tko je glasovao, e jesu hrabri! - državni sekretar Belgije Theo Francken izjavio je da je Belgija spremna dati politički azil samozvanom predsjedniku DisneyRepublike u slučaju potrebe.

S druge strane, jedina zemlja koju su članovi španjolske vlade isključivo optuživali za podržavanje katalonskog procesa, jest Rusija. Istina je da je posebno njihov medij rt.com posvetio dosta pažnje ovom problemu, i da je isti bio uglavnom pro katalonski prikazivan. Ali to je logična posljedica poimanja politike kao šahovske igre: Putin im govori: vi hoćete dovesti tenkove na našu granicu, uvesti nam sankcije, a da vam mi ne odgovorimo? Promijeniti vašu politiku, pa ćemo i mi promjenuti ono što bude u zajedničkom interesu. Ipak, strogo službeno govoreći, stav Rusije je bio dosta korektan: radi se prema njima o unutarnjem pitanju Španjolske.

POSVETIMO SE MALO KARAKTERISTIKAMA SEPARATISTA. TKO SU I KAKVI SU ONI?

[Statua pred ulazom u katalonski parlament. Malo ih prepoznaju poruku danu ovim likom. Izvrnuta petokraka predstavlja Bafometa koji donosi ljudima svjetlo Lucifera]

JxSí y CUP su nacionalisti, ukupno 72 (62 + 10) poslanika dok je većina u parlamentu osigurana sa 68 glasova (ukupno 135). Dakle, dosta mala "većina". Između ostalog postignuta zahvaljujući izbornom zakonu koji daje više poslaničkih mjesta većim partijama. JxSí je koalicija od četiri partije, većinski ljevičarskih, do te mjere da je katalonska teroristička organizacija "Terra Lliure" (Slobodna Zemlja) zamijenila terorističko djelovanje uključivanjem u politički aktivizam Republikanske Ljevice (Esquerra Republicana), druge partije koalicije čiji osnivanje je imalo za cilj proglašenje nezavisnosti.

Kao da bi bilo malo ljevice, većina u parlamentu postiže se sa ektremistima anarhističko-komunističke partije CUP. O njima ne zna čovjek što bi rekao. Promiču sve ono najgore što današnji globalisti nameću društvu i politici: "slobodni" pobačaj, općenito svu ideologiju LGBTI i izrazito antikršćanski pogled na svijet. A o muslimanima neće reći ni riječi:

[Ana Gabriel, lider radikalne partje CUP, u dragom društvu]

Njihovi su prvi saveznici u razbijanju Evrope. Kad su neki katalonci, ozlojođeni masovnim atentatom u Barceloni počeli pisati optužbe protiv Islama na džamijama u Kataloniji, upravo oni (militanti CUP-a) su išli da im kreče i dotjerivaju lokale optužujući "ekstremnu desnicu zbog islamofobije".

[Oni isti koji šaraju po zidovima crkava prijeteći: "Jedina crkva koja svjetli je ona koja gori", kreče džamije]

Završavam ovaj kratki prikaz duboko antikršćanskog presjeka katalonske politike jednom predstavom koja se odigrala u veljači 2016. prilikom uručenja nagrada Grada Barcelone. Naime, Katalonija je zajedno sa Baskijom daleko najsekularnija regija u Španjolskoj. Zašto? Zamijenili su ljudsku urođenu potrebu za trascedentim nacionalističkom idolatrijom. Odatle je logičan svaki napad na bilo što što odražava kršćansku tradiciju. Ali komentirajmo spomenutu zgodu:

[Dolors Miquel u izvedbi bogohulne "Majko naša"]

Ada Colau, gradonačelnica Barcelone i poznati agitator - iskoristila je priliku kad je liberalna kriza 2007. i narednih godina surovo obsepravila mnoge obitelji ostavljajući ih bez stanova čije rate više nisu mogli isplatiti -,

[Buduća gradonačelnica Barcelona, kad se probijala u javnost]

inače propala studentica filozofije i žestoko antikršćanski nastrojena, pozvala je besramnu "umjetnicu" Dolors Miquel gore prikazanu na uručenje nagrada Grada Barcelone kojom prilikom je recitirala bogohulnu pjesmu đavolsko - feminističke reivindikacije. Stihovi su izvrnuli riječi Očenaša u slijedeće: "Majko naša koja si na nebu, sveta budi tvoja p..., epiduralna i babica", "budi tvoja volja u našoj utrobi na zemlji" i "ne dopusti da kurvini sinovi pobace ljubav i vode rat", završavajući sa: "Oslobodimo se od njih u vjeke vjekova. Vagina. Amen".

Nekoliko kršćanskih udruga tužilo je gradonačelnicu i opsjednutu "glumicu", ali sud ih je oslobodio bilo kakve odgovornosti u ime "slobode izražavanja". Svakako da isti sudovi i isti "umjetnici" i političari nikad i možda ni tad neće reći bilo što protiv Islama. Uostalom, što da govore protiv svojih saveznika? Očito je. Svakako da je kršćanski ne vrijeđati nikoga, već samo iznijeti istinu. Nama je dovoljno što je o tom pitanju govorio npr. Sv. Toma Akvinski i ostali crkveni autoritativni pisci.

KOJI JE KRŠĆANSKI STAV O PITANJU NEZAVISNOSTI, BOLJE REĆI POBUNA I OTPADA?

Kršćanstvo hoće ujediniti sve ljude na svijetu pod Kristovom zastavom, zastavom i znakom ubijenog Jaganjca za spas svakog čovjeka. Kršćanski pogled je UNIVERZALAN, a ne GLOBALAN. Univerzalnost poštuje SVAKI IDENTITET koji se tokom stoljeća razvija na ovaj ili onaj način. Ali s druge strane traži jedinstvo preko onog zajedničkog svakome, poštujući svaki posebni legitimni običaj. Jer ono što je bitno ujedinjuje, ono što je specifičnost se poštuje. 

Mnogo je primjera u povijesti kršćanstva koji potvrđuju ove principe. Spomenimo stav Katoličkih Kraljeva Španjolske prema ređenju novih svećenika u Južnoj Americi, konkretno u Limi (Peru). 1595 Filip II nije dopuštao niti jednom bogoslovu zarediti se ukoliko nije znao jezik "quechua" kojim su se uglavnom služili domoroci. Znanje španjolskog bilo je nužno samo državnim službenicima, dok se dopuštalo narodo očuvati svoje običaje koji nisu išli protiv kraljevstva.

Pogledajmo i pučanstvo Južne Amerike, uglavnom su mješanci jer su se španjolski konkvistatori združili sa ondašnjim narodima, već jednom krštenima. Smatrali su ih ljudskim bićima koje Bog čeka za dati im Kraljevsto Nebesko preko propovijedane vjere. S druge strane, gdje su indijanci u Sjevernoj Americi? Jedva ih ima par milijuna, i to mnogi još uvijek u rezervama. Jer su njihovi preci bili istrijebljeni od anglosaksonaca, kalvinista i inače protestanata koji su smatrali da su divlji narodi predodređeni za pakao, pa zato ih se može ubijati bez problema. Odatle ona njihova gadna poslovica: "Mrtav indijanac, najbolji indijanac".

Dalje, Crkva je promicala stvaranje Kršćanskog Imperija koje bi nasljedovalo pogansko Rimsko Carstvo. Zbog toga je zdušno podržala Karla Velikog i njegov imperij u kojem su se jednako poštovala sva pojedinačna obilježja okupljenih naroda. Poslije, silom prilika i jer su tako dogovori kretali, a mnogo puta i sukobi vođeni sebičnošću plemića, blagoslivljala su se pojedina kraljevstva koja bi nastajala na određenim teritorijima. Ali, već jednom utvrđeno neko kraljevstvo, Crkva nije dopuštala da se tek tako razbijaju. Jer od toga je često dolazilo do mnogih zala.

Uglavnom, treba razlikovati dogovor od pobune. S obzirom na pobunu, Sv. Toma Akvinski je kategoričan (Summa Theologica, II - II, q. 42, a.2):

Kako je "razvod" opriječan jedinstvu braka i "šizma" jedinstvu Crkve, grijeh koji se zove "pobuna" (sedicija) jest onaj koji se opire "jedinstvu naroda, grada ili kraljevstva". I nadodaje Sv. Toma da "kao što se protivi pravdi i općem dobru, zbog toga sedicija je, po svojoj naravi, smrtni grijeh".

[III Sabor u Toledu]

Konkretno u slučaju Španjolske, jasno je odražena pozicija Crkve kroz stoljeća. Naime, 589. još nije postojala Katalonija. Već Hispania - ili Spania - koja je bila kraljevstvo politički ujedinjeno pod vizigotima. Te godine se također slavilo njeno vjersko jedinstvo obraćenjem kralja Recareda na katoličku vjeru na III Toledskom Saboru. Biskup Sv. Leandro, u svojoj propovijedi povodom klauzure Sabora, obratio se Crkvi govoreći: "Znaš koja je slatkoća ljubavi i miris jedinstva. Ne propovijedaš drugo do jedinstvo nacija. Promičeš jedinstvo naroda. Ne siješ drugo nego sjeme mira i ljubavi. Raduj se u Gospodinu, jer nisi razočarana u svojim osjećajima". Jer sva raznolikost stvorenog traži oponašati Božje Jedinstvo odakle proizlazi. Stoga, sva naravna jedinstva bila su prihvaćena i posvećena od Isusa Krista, koji je prisvojio ljudsku narav u krilu Djevice Marije, svoje Bezgriješne Majke Iz svega toga proizlazi, i posljedično prema samom stvaranju jest da Bog traži nerazrješivost braka, vjernost prijateljstva, stabilnost političke zajednice i jedinstvo nacija.

Nažalost, i kako smo to mnogo puta istakli na ovom blogu, danas u Crkvi, i ne samo danas već desetljećima nakon Drugog Vatikanskog Koncila, vlada ogromna pomutnja u najmanjem slučaju, kad ne praktični otpad od vjere i prakse Crkve. Upravo ne mali dio Crkve u Kataloniji je teško separatistički naklonjen. Nije malo crkava koji na tornjima objese republikansku katalonsku zastavu:

Što očekivati kad se sama crkva koristi kao sala za konferencije, dok je oltar pokriven novom zastavom, kao u crkvi u Sant Medir:

Ali ono najšokantnije dogodilo se u crkvi župe Vila-rotonda, Tarragona na dan referenduma prvog listopada, proglašenog nelegalnim od Španjolskih vlasti. Župnik je pozvao organizatore referenduma u svom mjestu da vrše prebrojavanje glasova u samoj crkvi, dok su u međuvremenu pjevali ckrvene pjesme. Svakako, ove "moderne" od kojima se normalnom vjerniku smuči u stomaku:

Plod je to antropocentričnog zaokreta u mnogim bogoslovijama, praveći u suštini religiju čovjeka i mjenjajući pravu Božju ovom ljudskom.

POGLED NA YU I NJEN PROCES RASPADA

"Kao što ognju iz peći prethodi para i dim, isto tako krvoproliću prethodi svađa" (Sir. 22.24)

Nemoguće je ne osvrnuti se na našu nedavnu prošlost razmišljajući o Kataloniji. Dovoljno je pogledati slovenske, hrvatske i muslimanske medije za vidjeti s kojim simpatijama se gleda na katalonsku nezavisnost. Ili protivnost, ako se radi o srpskim. Sve je to očito zbog toga što se mnogi, već koje su narodnosti, ogledavaju u ovom pitanju. Makar Hrvatska ili Slovenija zvanično se držali po strani o ovoj temi, čini mi se da nema duše da ne razmišlja o ovome i pravi sličnosti sa skorom poviješću Balkana.

Ipak, razlike su ogromne, kao što bi mnogima to trebalo biti očito. Država koja nastaje odlukom stranih sila nakon prvog svjetskog rata, i ponovno nakon komunističke revolucije, ne može biti ni sjena onog što se odigrava u Španjolskoj. Poređenje je u suštini potpuno nesuvislo.

Međutim, s obzirom na formalni proces odcjepljenja ili proglašenja nezavisnosti, tu postoje mnoge sličnosti. Naše nezavisnosti nisu bile poput Češke i Slovačke, gdje je postojao vrlo pristojni dogovor i obostrana volja za prevazilaženje svakog konflikta. 

Kod nas nije bilo tako. sjećam se da sam devedesete godine prijateljima govorio ovako: "Dokle ste spremni ići, koju ste cijenu u stanju platiti? 50.000 mrtvih, 100.000? Nisam imao pojma niti mogao zamisliti koliko je to pitanje bilo realno. Posebno kad su u pitanji hrvati iz BiH. Koliko je tu naš narod platio, to malo tko zna. Više od pola naših ljudi je nestalo iz BiH. Usuđujem se dati slijedeću tvrdnju: država je dobila (Hrvatska), ali općenito gledano hrvatski narod je izgubio. 

Kao uostalom i svaki drugi, osim možda slovenaca, ali i oni su tu ako se uzme koliko ih se sada cijeni. Ali to je u opipljivim mjerilima vrlo mala cijena. Srbi su izgubili svoju poziciju u bivšoj YU, kao i prisutnost u Hrvatskoj. Srbija je strahovito oslabljena kao država, od silno umanjenog ugleda u inozemstvu do materijalne situacije. Muslimani pak, osim znatnog ljudskog gubitka, izloženi su prkosu i samosili fanatičnih džihadista. Cijela BiH je ugrožena više no u tursko doba od ove nemani. Crna Gora nezavisno nitko i ništa, na usluzi mafijašima i simpatičan zalogaj za NATO. Kosovo, nezavisna država nesposobna smanjiti broj nezaposlenih među mladima ispod 70%. Kakva je to država? Dok, bili su oni zajedno sa slovencima koji su nas sve zahuktali u besmisleni rat u kojem su i tihi ljudi podivljali pod mirisom krvi i straha.

Nijedan od političara ni njihovih sinova nije u rov išao. Bilo je ono krkljanac u kojem je svak morao više učiniti da do njega ne dođe.

Svakako, već kad je rat došao, kad su počeli pucati topovi po gradovima, onda je bilo gotovo. Ljudi su se morali braniti, i to je već drugo. Ali da rat ne započne, moralo se beskrajno više učiniti nego što učinismo.

ŠTO SADA?

Ne govorim o trećoj Jugoslaviji. Rekao sam da se rat morao izbjeći maksimalnim naporom. Nije li tradicionalna molitva na blagoslovu polja "od kuge, rata i zle godine oslobodi nas Gospodineee..."? Nije li David kad mu je Bog dao da izabere između tri kazne zbog njegove nevjernosti izabrao kugu prije rat, uzdajući se u Boga koji je milosrdniji od svirepe ljudske ruke? Rat je najveće zlo, a oni koji su vodili narode u Jugoslaviji o tome nisu dovoljno ni potrebno razmišljali.

Ali oni koji žive na bliskom prostoru "osuđeni" su makar zemljopisom na suradnju i suživot. Ne možemo uvijek biti psi jedni drugima, niti učiti mržnju jedni na druge. Moramo surađivati makar na par svari koje nam je u interesu izbjeći.

Islam nam je jedan od najvećih neprijatelja. Tu moraju podijeliti ciljeve i srbi i hrvati, i sekularizirani "muslimani", to jest oni Mak Dizdarovog profila. Dalje, potrebno nam je pobjeći od neoliberalnog tlačenja. Pogledajte Orbana. Zar ne biste htjeli da takav čovjek vodi Hrvatsku, npr.? Milijun puta više od bilo kojeg hrvatskog političara. Sjećam se kad su se hrvati odlučili pripojiti mađarima radi obostrane koristi početkom XVIII stoljeća. Tada je Sabor svečano izjavio odupirući se pritisku Habsurgške dinastije:

"Niti pritisnuti silom, niti osvajanjem, ujedinili bi se s mađarima, već po našoj preslobodnoj volji podvrgavamo se mi sami, ne kraljevstvu (Mađarskom), već njegovom kralju."

[Sablja Nikole Zrinskog izložena u Međimurskom muzeju prilikom 450. obljetnice odbrane Sigeta]

I opet, nije li bio upravo Nikola Zrinski mlađi, praunuk slavnog Zrinskog koji je napisao prvo epsko djelo na mađarskom jeziku "Opsada Sigeta" kojeg je herojski odbranio njegov veliki djed? Tadašnja Evropa sva udivljena nazvala ga je novim Leonidom. Nije li to dokaz izuzetnog prijateljstva ta dva naroda? A naši politačari danas ližu ruke prljavom zapadu a ne vide heroje koji se ustaju iza nekadašnje čelične zavjese.

Sjećam se što je i fra Julijan rekao Defoseu u Travničkoj hronici, "Što će nam država bez Boga?". Otprilike nešto takvo se i ja danas pitam.

"Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči graditelj".

I dok ne krenemo putem takve "revolucije", neće nam vrijediti ni država, a hrvati van nje venut će ko cvijeće na žezi.