Roberto de Mattei promašuje ponovno. Deklaracija Haec Sancta (Koncila u Konstanci) nije bila potpisana od pape. I zbog toga nema paralelizma prema Drugom Vatikanskom Koncilu

Argument Roberta de Mattei (poznatog povijesničara bliskom crkvnenimtradicionalnim krugovima kritičnim prema Drugom Vatikanskom Saboru i posebno «papi» Franji) jest slijedeći: 1415-te na Koncilu u Konstanci potpisuje se Deklaracija Haec Sancta, u biti heretična jer brani tkzv. Saborski nauk, prema kojem Papa je u krajnjem slučajupodvrgnut Koncilu.

«I (Sabor) izjavljuje, na prvom mjestu, da legalno sazvan u Duhu Svetom, formirajući sveopći sabor predstavljajući Katoličku Crkvu, prima vlast direktno od Krista. Svi, bilo kojeg zvanja ili dostojanstva, pa čak i papinskog, obavezni su slušati ga u onim stvarima koje pripadaju vjeri i nadilaženju šizme i obnove Crkve, bilo u glavi koliko u njenim članovima.

Izjavljuje, štoviše, da bilo tko, bilo kojeg položaja, zvanja ili dostojanstva, pa čak i papinskog, tko tvrdoglavo odbaci ne slušati zapovijedi, odluke, odredbe ili zapovijedi ovog svetog sabora ili bilo kojeg drugog sabora legalno  sazvanog, s obzirom na ono što se  reklo ili bude reklo u budućnosti, ukoliko se ne urazumi: neka se podvrgne određenoj pokori i neka ga se kazni odgovarajućom kaznom; i neka se pristupi drugim sredstvima (ukoliko bude potreba) koje pravo dozvoljava.»

 Sabor u Konstanci, 6. travnja 1415.

Prvo opažanje koje ovdje smo prinuđeni izvršiti jest slijedeće: ova deklaracija nije se mogla još uvijek smatrati formalno heretičnom, jer «Saborski nauk» nije bio prethodno definiran kao hereza. Ali ovo opažanje nije toliko bitno.

Ono što je bitno ovdje jest da se u ono vrijeme – jedno od najžalosnijih vremena Crkve u kojem su istovremeno čak tri osobe tvrdile svaka neovisno od druge, da su Papa (samo je to bio jedan, Grgur XII), i od kojih Ivan XXIII – ne pobrkati sa Angelo Roncalli, koji je također uzeo ime Ivan XXIII 1958. - je bio vrlo brzo odbačen i označen kao antipapa od svih, ni Gregorio XII, ni Benedikt XIII (što je vrlo interesantno: bio je podržan od Sv. Vicenta Ferrera, sveca iz Valencije - u kanonskom procesu njegovog proglašenja svetim ima priznatih čakviše od 850 čudesa – koji je s druge strane aktivno bio doprinjeo prevazilaženja Šizme Zapada), nisu dalisvoj potpis tom dekretu:

„U srpnju te iste godine, u prisutnosti kardinala poslanih od Grgura XII, ponovno se otvorio Koncil (u Konstanci), i prihvaćena je Grgurova ostavka, a da nije potpisao Dekret Haec Sancta. Njegov stav, prema kojem nije dopustio da autoritet Sabora bude iznad Papinog, na koncu će biti potvrđena od narednih sabora (i papa).“

Grgur XII (potcrtavajući opet ono što je najbitnije u ovom predmetu), preko svojih delegata je potpisao druge deklaracije, kao na primjer osudu heretika Jana Husa (koji je između ostalog negirao valjanost sakramenata u slučaju moralno nedostojnih posvećenih ministra – doista apsurd i hereza, jer za valjanost sakramenata je potrebna ispravna volja, ne moralno čist život. Bog je onaj koji po svojoj moći djeluje u sakramentu; ministar to samo treba htjeti, združavajući svoju nakanu Crkvenoj. To je slikovito kao da neki portir otvara vrata riznice jednog velikana, da bi iz nje dao neki dragulj određenoj osobi. Vratar može i mrziti velikana, i nečedno živjeti, ali ako je samo voljan učiniti ono što naređuje velikan... to jest otvoriti vrata i uručiti dragulj... dovoljno je. A već će on biti suđen za nevaljal život.), itd. Sve te deklaracije su bile vjerski ispravne i pravovaljane. Ali ona „Saborskog  nauka“... ne! I zato Papa, koji je Kristov Vikar, nije je ni potpisao. Jer je Papa Kristov Vikar, a ne Sabor.

I da se udari još jedan pečat na sve ovo, sami Papa izabran na Saboru u Konstanci, sa svom jasnoćom ne potpisa Haec Sancta:

„Isti Papa izabran na Saboru u Konstanci, Martin V, odbacio je, pri završetku Koncila, ove kanonske članke, održavajući nedodirljivom vječnu katoličku vjeru u Petrovo prvenstvo i njegovih nasljednika. Bio je to vrlo poseban momenat u Crkvi kad je Papinska Institucija bila pod velikim udarom jer su se čak trojica kandidata sporili za Papinsku stolicu.“

Prema tome, de Matteiva tvrdnja:

„Martin V, izabran za zauzeti Papinsku Stolicu u Konstanci 1417.,  prinao je bulom Inet cunctas 22. Veljače 1418 općenitost Sabora u Konstanci i sve deklaracije koje je Sabor donio, makar bilo pod općenitom i restriktivnom formulom: „in favorem fideo et salutem animarum“ (za služenje vjernima i spas duša).“

jest radikalno netočna i nepotpuna.

I gledajući iz drugog kuta, iz perspektive ne povijesnih dokumenata i njihovog „crnog na bijelom“, več težinom samih zbivanja, ako ni sami Grgur XII pa ni Benedikt XIII, uza sve pritiske kojih je bilo preko svake mjere,  nisu potpisali Haec Sancta, kako će to uraditi Martin V, nasuprot svoj prethodnoj tradiciji od 1400 godina koja seže od samog Sv. Petra i Kristovih riječi? Bio bi prvi Papa koji bi to potpisao – što je nemoguće, jer onda ne bi bio Papa -, a osim toga pritisak Koncila je bio već znatno opao.  I na koncu, kako vidimo i iz povijesnih dokumenata, ta deklaracija nije bila potpisana ni od Martina V. No, vrlo je značajan propust što vrši Roberto čak niti spominjući odbijanje potpisa Deklaracije Haec Sancta od strane Grgura XII.

No, upitajmo se sada  i govorimo jasno, na što cilja Roberto de Mattei? Potpuno je jasno: na Drugi Vatikanski Sabor.

De Mattei hoće reći: tako i kako je bilo u Konstanci, tako i sada se dešava, jedan sabor može donijeti i heretične izjave.

Tako je gospodine, tako je... ali ne s Papom! Jer, i dobro to moraš znati, cijeli sabor se može prevariti... ali bez Pape.

Kazujem ti Katolički nauk.

Ali, dragi moj, ovdje nam se pojavljuje problem (svečani potpis Deklaracije Nostra Aetate, kao primjer):

“Haec omnia et singula quae in hac Declaratione edicta sunt, placuerunt Sacrosancti Concilii Patribus. Et Nos, Apostolica a Christo Nobis tradita potestate, illa, una cum Venerabilibus Patribus, in Spiritu Sancto approbamus, decernimus ac statuimus et quae ita synodaliter statuta sunt ad Dei gloriam promulgari iubemus.

Romae, apud S. Petrum die XXVIII mensis octobris anno MCMLXV.

Ego PAULUS Catholicae Ecclesiae Episcopus

Sequuntur Patrum subsignationes.”

„Sve ovo u cjelini i u pojedinostima što je u ovoj deklaraciji određeno prihvatiše oci presvetoga Sabora. I mi – apostolskom vlašču od Krista nam predanom – sve to, zajedno s časnim ocima, u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da se što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.

U Rimu, kod Sv. Petra, dne 28. Listopada godine 1965.

Ja, PAVAO, biskup katoličke Crkve

(slijede potpisi Otaca)“

Sabor, s Pavlom VI, zapovijeda vjerovati i obdržavati ono što je prethodno – i uvijek – osuđeno od Crkve.

Na primjer:

“Haec Vaticana Synodus declarat personam  humanam ius habere ad libertatem religiosam.” (Ovaj Vatikanski Sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Deklaracija Dignitates Humanae; 1, 2 Drugog Vatikansog Sabora).

Dok imamo s druge strane i prethodno (i zauvijek, jer je nauk, a nauk se mjenja već prema vremenu; ako je nauk, ostaje isti, kao i čovjek. Mjenjaju se okolnosti, ali čovjek i nauk i vjera, ne mjenjaju se. Jer je “Krist isti danas, jučer i uvijeke”.):

Grgur XVI, Mirari Vos (1832): “Iz ovog izvora indiferentnosti kao rak rane proizlazi ona apsurdna i pogrešna tvrdnja, ili bolje reći, ludost, koja tvrdi i brani pod svaku cijenu i zas ve, slobodu savijesti. Ovom kužnom zastranjenju otvara sebi put, štiteći se neumjerenom slobodom mišljenja koja, na štetu vjerske i civilne zajednice, širi se svaki dan sve više na sve strane, dolazeći do sramotne izjave nekih prema kojoj iz istog proizlazi velika korist za vjersku stvar. I koja je veća smrt za dušu od one što daje slobodu pogrešci!, kako reće Sv. Augustin.” Itd.

Pio IX, Quanta cura (1864) i Syllabus: “Preko koje zamisli potpuno pogrešne civilne vlasti, ne plaše se podržati onaj grešni stav preko svake mjere štetan Katoličkoj Crkvi i zdravlju duša, nazvanu ludilom od Našeg Prethodnika Grgura XVI slavnog spomena: “da su sloboda savijesti i kulta vlastito pravo svakog čovjeka, pravo koje treba biti proklamirano i osigurano zakonom u svakom dobro postavljenom društvu;””

“XV. Svaki čovjek je slobodan za prihvatiti i ispovijedati religiju koju po svom razumu sudi istinitom.”

*[Moramo ovo u najraćim crtama obrazložiti, jer pogrešni nauk je toliko zahvatio praktično sve, da i dobrim vjernicima ove stvari nisu tako jasne, jer im se to u biti i ne tumači. Doista, žalosno je vidjeti da se same vjerske istine ne tumače, iz straha od upadanja u tkzv.  političko neispravna mišljenja:

Pogrešno mišljenje kao i lažna religija mogu se samo tolerirati, dopustiti, ne kao neko „pravo“, već radi suživota te izbjegavanja sukoba preko kojih bi lijek bio veća šteta od bolesti. Ali ne kao da bi se imalo „pravo“ na pogrešan stav; na prihvatiti neku drugu religiju, osim Kristove, to jest, Katoličke. Jer Krist je osnovao Jednu Crkvu, a ne dvije ili tri. Krist je spasitelj, a ne Muhamed ili Buda. To je vrlo jednostavno.

Dati za pravo vjerovati u nešto drugo osim Krista, jest u biti tvrditi da postoji spasenje mimo Sina Božjega, suprotno samoj njegovoj Objavi.

Dakle, greška se može samo tolerirati, a ne davati joj za pravo. To je Crkveni nauk od uvijek, i onda kad su kršćani bili proganjani, te Cezaru tako i govorili: nemamo druge snage osim reći ti da se obratiš i vjeruješ, makar nas zbog toga i ubio, ali mi ne možemo drugo tumačiti.

(Sv. Ignacio Antiohijski, bačen pred lavove 111.)

A u kršćanskom društvu, ne može se dati ravnopravnost lažnim religijama. Ne može džamija biti jednakopravna crkvama. Ti možeš tolerirati štovanje muslimanima u privatnim kućama, ali ne dati im pravo građanstva kao da bi ispovijedali istinitu religiju, jer laž je štetna za društvo.

(Džamija u Madridu. Centar okupljanja radikalaca i potencijalnih boraca poslanih u Siriju i drugdje. Uostalom, jedna od tolikih, a nije ni najveća, džamija posijanih diljem Evrope.)

(U Švicarskoj. Djete Isus među minaretima, prizor napravljen u jednoj crkvi iz protesta zbog referenduma o zabrani minareta u Švicarskoj.)

(Muslimani prekidaju svoj post u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Briselu.)

(Bit će da su mu nešto nažao učinili, pa se brani? Ili smo krivi što smo živi?)

Ono što se danas dešava u Evropi, potvrda je nesrazmjerne štete koju je prodor masonskog liberalnog nauka nanio Crkvi, ubrizgavajući s eu njene redove. „Proizlašli su od nas, ali nisu naši“, napominje nam Sv. Ivan.]*

I u tolikim drugim dokumentima, sa svoj jasnoćom do Pija XII, svidjelo se to nekomu ili ne.

Roberto, ovo je doista problem.