Adam, prvi koji pada u feminističku zamku

 «Kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali, jer je on pisao o meni (Iv 5; 46)»

Prije nego što je Bog stvorio Evu od Adamovog rebra, zapovijedio je Adamu da može jesti od svih plodova Edenskog Vrta, izuzev ploda drveta spoznanja dobra i zla:

“I zapovijedi Gospodin Bog čovjeku, govoreći: Od svakog stabla iz vrta možeš jesti, ali od drveta spoznanja dobra i zla ne smiješ jesti, jer onog dana kad od njega pojedeš, zasigurno ćeš umrijeti (Post 2; 16-17).”

Bila je to izričita zapovijed Božja; štoviše, Adam je bio u stanju prvotne Milosti i Pravednosti. Savršeno je mogao razumjeti Boga, i ono što mu je Stvoritelj htio reći.

Moguće da zbog te jasnoće, Sotona izgleda da izabire lakši put, ali jednako učinkovit za njegov cilj: zavesti prvo ženu, i nakon toga čovjeka preko nje. Strategija se našla efikasnom. Sjetimo se kako to bijaše:

“I zmija je bila najlukavija od svih životinja koje je Gospodin bio stvorio. I reče ženi: Zar vam je Bog rekao: ‘Nemojte jesti od nijednog stabla iz vrta’? (Post 3; 1)”

“Zar vam je Bog rekao…?” Đavao dovodi u sumnju Riječ Božju, ta je strategija. Bog nije dostojan da se pouzda u njega, štoviše: Bog je u suštini neprijatelj vašeg ostvarenja i sreće.

<Revolucija će biti feministička, ili neće biti>

Đavao se predstavlja kao prvi racionalista, onaj koji dovodi u sumnju zapovijest Božju, sugerirajući da postoji, te je i pravo tražiti je, sreća i zadovoljstvo mimo Boga. Đavo je onaj koji potiče autonomiju čovjeka spram Boga. Sažimajući, što je to što čini Sotona u ovoj stupnju?: Dovodi u pitanje Riječ Božju.

Eva, naša pramajka, grize udicu, i umjesto da se prihvati Božjeg prijateljstva, ulazi u dijalog sa zlom. S nekim lukavijim od nje. U suštini, snaga žene, i čovjeka, bila je u njihovoj nevinosti, u čekanju i traženju Božje pobjede. Žena je trebala hodati u istini, to jest: biti poniznom. Ali nije bila takvom. Naivna je, ne nevina, i na koncu ostaje kao glupača, osim toga što je bila zla. Traži savjet od đavla (koji nije imao nikakvih rogova da ne bi slučajno nekog preplašio; više je bio, recimo, frajer, fora):

“I žena odgovori zmiji: Od ploda stabala vrta možemo jesti; ali od ploda drveta usred vrta, za njega reče Bog: ‘Ne jedite od njega, niti ga se dotičite, da ne biste umrijeli (Post 3, 2-3)”

Pogrešni potez več je bio počinjen, i pad pripremljen: ušlo se u dijalog sa zlom. Savjet svetih i mudrih uvijek je bio ovaj: “ne moj imati ‘hrabrost za borbu’ u prilici blizu grijehu, već bježi!” Sažeti ćemo i ovaj stupanj. Koja je greška Evina ovdje? Već kad je dovela u pitanje Riječ Božju, Eva je iskrivljuje: kaže da im je Bog bio rekao “niti ga se dotičite…”, što je laž! Bog nije to bio rekao, već da ne jedu od tog stabla, a ne tek da ga se dotaknu.

Ne iznenađue, dakle, da već u ovoj točci Eva nastavlja slušati zmiju:

“I zmija reče ženi: Zasigurno nećete umrijeti. Već Bog zna da onog dana kad od ploda tog drveta budete Heli, otvoriti će se vaše oči i biti ćete kao Bog, poznavajući dobro i zlo (Post 3; 4-5).”

To jest, počimajući dovođenjem u pitanje zapovijed Božju, prešla je na njeno iskrivljenje, da bi na kraju završila praveći treći korak: suditi zapovijed Božju. I kako je sudi i prosuđuje i kritizira? Koja joj misao ili pojam pomažu suditi Riječ Božju? Jer joj se predstavlja kao nešto protivno razumu: Bog je neprijatelj razuma i slobodnog suda. Zar ne vidiš da je bolje okusiti plod, zar ne vidiš da godi, zar ne možeš misliti sama po sebi?:

“Kad žena vidje da je stablo bilo dobro za jesti, i ugodno očima, i da je drvo bilo poželjno za dobiti mudrost, uze od njegova ploda i pojede; i dade jednako svom mužu koji je bio uz nju, te je i on jeo (Post 3; 6).”

I pad je bio dovršen.

Sveti Ivan Zlatousti u Propovijedima o Postanku, 17, izvodi pouku za brakove od ove Riječi Božje. Kao i iz same naravi Bogom dane čovjeka i žene, stvorenih kao takvi od Boga.

“Makar ti svoja supruga pripremila put za vašu povredu moje zapovijedi, nisi bez krivnje. Trebao si smatrati moju zapovijed dostojnijom pozdanja. I, ne samo zadržavajući se na tome da ti sam ne jedeš od ploda stabla, trebao si ukazati na teškoću grijeha svojoj supruzi. Nakon svega, odgovoran si za svoju ženu, koja je bila stvorena za tvoje dobro; ali ti si izokrenuo ispravni red: nisi smo ti onaj koji se treba održati na uskom i pravom putu – ali si bio odvučen od nje, i, dok ostatak tijela treba slijediti svoju glavu, suprotno se doista dogodilo, glava je bila ta koja je slijedila ostatak tijela, čineči stvari naopako.”

Ovdje je gdje sam htio staviti akcenat: na današnju situaciju čovjeka. Čovjek je u Edenskom vrtu slab, ne izvršava svoju ulogu glave obitelji i braka. I zašto? Jer popušta ženi, umjesto da stavi na prvo mjesto i iznad svega zapovijed Božju. Adam ne ljubi Evu; popustio joj je u njenom kapricu da bi osigurao njeno priva. Dopustio je biti odvučen od žene, i padoše obadvoje.

Prenoseći ovo razmišljanje na današnji trend, možemo reći i ustanoviti da feminizam razara u prvom redu ženu, da bi na kraju također razorio i čovjeka, te sukladno tome i obitelj. Ne može to bito do đavolska inicijativa, čiji plodovi dolaze do te muere do destruktivnosti i neugodnosti, da bi nam barem užasan krajnji rezultat ove ideologije trebao učiniti da progledamo.

<Nažalost, sve više muškaraca su... ženama nalik>

Žena treba čovjeka, što ne znači da treba čovjeka-životinju, gruba i bijesna stvora, što je jadna i bijedna karikatura muškosti kojom čovjek treba odisati. Nije istina da žene vole ili trebaju muškarce koji bi im na sve rekle da. To su muškarci-ženice, umekšani, slabi i ljudi bez slasti. U samoj naravi žene leži potreba za osloniti se na stabilnost muške čvrstoće. Filmska produkcija do pedesetih i šesdesetih dogina prošlog stoljeća još uvijek je to imala na umu; tražili su se ljudi tvrdi, koji bi ispod kamenitih obraza prikrivali tugu, melankoniju i rezignaciju subliminarnih gubitelja – ukoliko su to predstavljali; ali u svakom slučaju sposobnost trpljenja i vodstva, sve osobine koje bi izazivali nježnost i zanos i podršku među ženskim perfilima. Zbog čega sve to je imalo mjesta? Glumci poput Bogarta, Heston, Coopera, itd., bili su upravo to što opisasmo, nešto općenito prihvaćeno i traženo. Jednostavno, reći ću da je ondašnje društvo još uvijek bilo koliko toliko normalno.

Nakon svega, pitanje je: kada se pada, gdje završava pad?

Odgovor nam bode oči, nikad bolje rečeno.

Ali u isto vrijeme, čovjek ipak ima istinsko oslobađajući odgovor i alternativu. Dok je god duša u njemu (i u ženi, odnosim se sada na oboje), uvijek je moguća obnova, jer Bog uvijek može intervenirati.

Bog će intervenirati ako se uzdamo u njegovu Riječ, ne prezirući je kako to učini naša zajednička pramajka. U njegovu objavljenu Riječ, od početka do kraja, ne sumnjajući u nju, dopuštajući da nas vodi njena autentična interpretacija koju samo Crkva može dati.

Ta interpretacija ne može biti danas jedno, sutra drugo, koje nema ništa zajedničko sap rijašnjim, osim da se kaže: “isto je”. E pa vidi, ne vidim da je isto, ako nije isto, u redu?

Opraštamo se zbog toga jednom prejasnom i nedvojebenom orijentacijom koju nam daje svima Lav XIII, Papa, u svojoj enciklici Arcanum Divinae Sapientiae (“Dana u Rimu, kod Sv. Petra, 10. veljače 1880, druge godine našeg pontifikata”):

“4. Svima nam je rečeno, draga braćo, koje je istinito porijeklo braka, unatoč tomu što razarači kršćanske vjere nastoje reći da im nije poznat konstantni nauk Crkve o ovom pitanju te se trude preko mjere ima dosta vremenaza izbrisati sjećanje svih stoljeća, nisu postigli, ipak, niti ugušiti niti barem oslabiti snagu i svjetlo istine. U pamti nam je svima i o čemu nitko ne sumnja: nakon što je šestog dana stvaranja načinio Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo u njegovo lice dah života, htjede mu dati družicu, veličanstveno izvedenu iz boka istog dok je usnuo. Time je htio providonosni Bog da onaj par supržnika bude naravni princip svim ljudima, to jest, odakle će se širiti ljudski rod preko neprekinutih prokreacija i sačuvati kroz sva vremena. I ono jedinstvo čovjeka i žene, da bi bolje odgovorilo premudrim odredbama Božjim,odrazilo je od tog samog trenutka dvije glavne osobine, plemenite iznad svega i kao uklesane i utisnute u sebi: jedinstvo i neprekinutost. I ovo isto vidimo izjavljeno i otvoreno potvrđeno u Evanđelju Božanskim autoritetom Isusa Krista, koji potvrdi židovima i apostolima da se brak, po samoj svojoj instituciji, samo može sklopiti među dvije osobe, to jest, između jednog čovjeka i jedne žene; da će od ovo dvoje izaći kao jedno tijelo, i da je bračna veza tako intimno i tako jako vezano voljom Božjom, da od bilo kojeg čovjeka može biti razriješeno ili dokinuto. Vezaće se (čovjek) za svoju suprugu i biti će dvoje jedno tijelo. Na osnovu toga, što je Bog ujedinio, neka čovjek ne raskida.”

Jeste li vidjeli kako Lav XIII govori o Riječi Božjoj? I ne dira je niti mrvicu? I odatle razvija svoj nauk? I kako se lako shvaća? I nije ovo bilo ima ne znamo koliko vremena, sve dok ne započe ova naša epoha neubičajene navale na sve što je naravno i Božje, bjesna i ljuta, koja se bez đavolskog upliva ne može pojmiti.

Ali odgovor je tu: u poslušnosti Božjem nalogu, tako čvrsto i jasno usađen u samoj prirodi. Ljudski pisac Petoknjižja bio je Mojsije, koji provede četrdeset dana pred Bogom na brdu Sinaj.

Katolički nauk ili je cjelovit, ili je zbunjujući, što je gore nego da bi bio protivan onom što želi poučiti, jer bi tako pogrešan stav odmah bio uočen. Podsjetimo se Gospodinovog upozorenja:

“Jer kad bi vjerovali Mojsiju, vjerovali bi u mene, jer je on o meni pisao (Iv 5; 46)”