Pouke Nadbiskupa Fultona Sheen o anticrkvi

«Od dosta toga...» je čisti «Franjin efekt». Urednik je bio tipični katolik od svoje najranije dobi, koji nakon Franjinog izlaska na balkon Baziike Svetog Petra, pomisli kao strujom ošinut: ovdje nešto ne ide kako treba. Nije stavio mjeru svojim pitanjima, niti reče samom sebi: slegni brale ramenima, ta to što vidiš, to ti je. Izabrali kardinali papu, i šta imaš tu više ti da zboriš? Ali, unatoč naprezanju, ne mogaše tako sebi prozboriti. Ne reče, dakle, samom sebi: «nemoguće je da ne bude papa». Isto nije funkcioniralo ono: «nema ništa što bi bilo navodno ex cathedra a da ne bi bilo u redu. Pouke Jorge Maria bile su bez dvojbe i nisu ostavljale mjesta sumnji. U isto vrijeme, Od dosta toga... je započeo što dublje moguću analizu cijele postkoncilske krize... kako se može vidjeti na ovoj stranici.

Jer zbilja, Franjo je dao ton, oblik najljućoj oporbi katoličkom poimanju. Kao da bismo vidjeli nekog naprednjačkog župnika u Njemačkoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji se jednu deceniju prije morao trpiti i podnositi smjer Crkve (predkoncilski) kojeg dušom nije prihvaćao, a sad konačno se «oslobodio»; liberacionistički redovnik (opaska: sljedbenik teologije oslobođenja zastupane u prvom redu od bivšeg brazilskog franjevca Boffa i drugih lidera tog pokreta), izdajica duhovnoj srži redovničkih zavjeta; posvjetovnjeno svećenstvo, klerikalizirani laikat koji s punom dušom ulazi u ovozemaljske nade naprednjačkih partija Syrize, Podemos,... snujući tužno o boljem svijetu u kojem vjera se izbjegava... sve ono što je nekoć postiglo bjedno zavarati tolike, sada s teretom  nepodnošljive prevaziđenosti, sve to sada izlazi na površinu u liku Franje...

Neopisivo loš ukus, nepristojan, 

neodgojen, prost, površan – sve to mimo glavne činjenice da ne tumači katoličku vjeru, sve to sada sjedi – uz grohot - na Petrovoj stolici ponižavajući Kristovu Zaručnicu i samim formama.

Otvaram prozor, hvatam svježi zrak i gledam dalje od horizonta; vidim vječna vremena vjere, i odatle, svježinom istine koja nikad ne vene, utažujem svoju žeđ. Ljudi i žene vjernici svih vremena, vidješe dob u kojoj se nalazimo, koju imamo privilegiju za živjeti. Stotine i stotine puta trebali bi biti svetiji i jači u ovom pokvarenom vremenu u kojem se mora održati živ stijenj vjere, nade i ljubavi. Gospodin treba naći vjere pri svom ponovnom dolasku, i trebamo ponuditi naš napor, ne pitajući za cijenu. On je obećao – njegova riječ ne može se ne ispuniti – da njegova pomoć neće nedostajati čak i u ovim časovima.

Sveti pastiri, čije su duše – po kontaktu sa Vječnim – vjerni i efikasni provoditelji mudrosti, vidješe naše vrijeme, i upozoriše nas. Jedan od njih, vrlo bliz našem vremenu, Nadbiskup Fulton Sheen napisao nam je jednu poslanicu (knjiga: Komunizam i svijest Zapada, 1948), označujući osnovne karakteristike lažnog proroka i Antikrista. Pridužujem njegovim riječima prikladno (uredniku) izabranim, s eventualnim komentarima.

Pravim zadnji osvrt: tvrdim li slučajno da je Franjo Antikrist? Mah!, kako kaže jedan kolega, «ne daje mu koža za toliko», ali da da je jedan od onih lažnih proroka koji vrše svoju pripremnu ulogu, u to ni najmanje ne sumnjam.

Riječi Nadbiskupa Sheena, lucidne kako je to samo istina dobro objašnjena u stanju, zvone britkom jasnoćom teškog brončanog zvona stavljenog izvan granice vremena, iznad naših glava, obasjavajući tajnu:

FS: «Živimo dane Apokalipse – posljednje dane naše ere... Dvije velike sile Mističnog Tijela Kristovog i Mističnog Tijela Antikrista počinju pripremati obzorja bitke katastrofalnog sukoba.»

(Nagovor Nadbiskupa Fultona Sheen iz 1950., citiran u Flyn T & L. Prijestolje Pravde, Maxkol Comunicaciones, Sterling, VA, 1993, p. 20)

FS: «Lažni Prorok imati će religiju bez križa...

religija bez drugog očekivanog svijeta. Religija za uištiti religije. Biti će jedna lažna crkva. Kristova Crkva (Katolička Crkva) biti će jedna. I Lažni Prorok stvoriti će drugu. Lažna crkva biti će svjetovna, ekumenska i svjetska.

FS: Biti će federacija crkvi. I religije će formirati jednu vrstu globalne udruge. Svjetski parlamenat crkvi. Ispražnjene svakog božanskog sadržaja i biti će mistično tijelo Antikrista. Mistično tijelo (Crkva) na zemlji imati će danas svog Judu Iškariotskog, i on će biti lažni prorok. Sotona će ga reklutirati između naših biskupa.»

FS: «Antikrist neće biti tako zvan; u suprotnom, ne bi imao sljedbenike. Neće se obući u crveno, niti rigati sumpor, niti nositi trobod, niti mahati repom u obliku strijele poput Mefistofelesa u Faustu. Ova maska je pomogla uvjeriti ljude da đavo ne postoji. Kad ga nitko ne priznaje, veću moć vrši. Bog se je objavio kao «Ja sam koji jesam», đavao kao «ja sam koji nisam».

FS: «Ni u jednom dijelu Svetog Pisma ne možemo naći popularni mit da je Đavao rugonja koji se prvenstveno oblači u «crveno». Naprotiv, opisuje ga se kao anđela pala s neba, kao «kneza ovog svijeta», čija misija jest kazati nam da nema drugog svijeta. Njegova logika je vrlo jednostavna: ako nema neba, nema pakla, i ako nema pakla, onda nema grijeha, i ako nema grijeha, onda nema nikakvog suca, i ako nema suda onda zlo je dobro i dobro je zlo. Ali iznad svih ovih opisa, Naš Gospodin nam kaže da će biti tako sličan njemu da će zavesti čak i izabrane – i doista, nikakva slika đavla prikazana u knjigama nikad neće moći zavesti izabrane. Onda, kako će ući u ovu novu eru da bi zadobio pristaše za svoju religiju?

Mišljenja u predkomunističkoj Rusiji su bila da će doći prerušen u Velikog Humanitarca; govoriti će o miru, napretku i obilju ne kao sredstvima za voditi nas Bogu, već kao ciljevima u samim sebima...

Franjo: «Ako obrazovanje jednom djetetu daju katolici, protestanti, pravoslavni ili židovi, to me ne interesira. Mene interesira da ga odgoje i da ne bude gladan.U tome se trebamo složiti.»

FS: «... Treća napast u kojoj je Sotona napastovala Krista da mu se klanja, obećavajući mu da će sva kraljevstva svijeta biti njegova, promijeniti će se u napast imati religiju bez križa, liturgiju bez novog svijeta za očekivati, religiju za uništiti religiju, ili politiku koja će biti religija – koja će zahtijevati da se dadne Cezaru i one stvari koje su Božje.

<GovorJoe Bidena, 08/04/2013: «Zadatak koji sada imamo jest stvoriti novi svjetski poredak.»>

FS: U sred sve svoje prividne ljubavi za čovječanstvo i slatkorječivosti prema slobodi i jednakosti, imati će jednu tajnu koju neće reći nikome: on neće vjerovati u Boga.

Ovdje ćemo zastati za momenat. Franjo, kako smo upravo rekli, nije Antikrist, ali ono u što vjeruje Franjo, to je tajna. Pravo da kažemo, moguće je da to ne zna ni on. Ali sa svojim načinima i heretičnim izjavama, priprema put Antikristu. Ideja je ta, i to je bio cilj svih koji su atentirali protiv vjere tokom povijesti.

Privlači pažnju izraz Nadb. Sheen: «on neće vjerovati u Boga», koja preko mjere podsjeća na Franjinu izjavu (propovijed u Svetoj Marti, 9. listopada 2014.): «Bog ne postoji!» Ova rečenica je uvijena u druge koje je disimuliraju, koje joj nastoje dokinuti težinu i skandal, ali ostaje činjenica da ova osoba ispaljuje besmisle kao iz puške. Vrijedi truda razmotriti cijeli kontekst za stvoriti odgovarajući sud. U prvom redu, treba potcrtati da ovu ružno zvučeću psovku (što je i logično s jedne strane) nisu se čak ni usudili umetnuti u javno objavljene komentare na stranici vatican.va (na primjer, na španjolskom):

«Ova je, naznačio je Papa, dinamika molitve, koja «se vodi s prijateljem, koji je suputnik puta života, vodi se sa Ocem i vodi se sa Duhom Svetim». Pravi prijatelj je Isus: On je, doista, «tko nas prati i uči moliti. I naša molitva treba biti takva, trojstvena». Radi se o važnom reljefu za Papu Franju koji, zaključujući, podsjeća na tipični dijalog koji je imao mnogo puta sa vjernicima: «Ali, vi vjerujete? Da, da. U koga? U Boga! Ali, tko je Bog za vas? Bog, Bog». Koncept nešto općenit, apstraktan, koji biskupu Rima ne odgovara stvarnosti. Jer, tvrdi, «postoji Otac, Sin i Duh Sveti: to su osobe, ne ideja u zraku». Sažimajući, precizirao je: «ovaj Bog spray ne postoji:postoje osobe!»»

Stavio sam u crno riječi izgovorene od Franje, i prenešene preko vatican.va. Očigledno, sam urednik se uplašio njegovih riječi, i nije ih stavio sve. Ali tako ne ide. Jer se zanju ove riječi, s jedne strane, i ono što je glavno: pravilno bi bilo da ih porekne jer je onaj za koga se pretpostavlja da treba utvrditi svoju braću u vjeri. Radio Vatikan, nasuprot, prenosi ih sve:

On tko nas prati i uči moliti. I naša molitva treba biti takva, trojstvena. Mnog puta sam pitao: Ali, vi vjerujete? 'Da, da'. U koga? 'U Boga!' Ali, tko je Bog za vas? 'Bog, Bog!'.Ali Bog ne postoji: nemojte se skandalizirati! Takav Bog ne postoji!  Postoji Otac, Sin i Duh Sveti: to su osobe, ne ideja u zraku.... Ovaj Bog spray ne postoji:postoje osobe!

Moći će mi reći u Franjinu odbranu: «ovo je jedan površan, svagdašnji način izražavanja». Odgovaram: plašim se da izražava ono što misli, odrazuje nedostatak formirane misli. Odatle, ne može pokazivati katolički nauk nikome. Podsjetimo nauk koji Franjo ne bi smio zaboraviti ni kad bi ga netko probudio u dva po ponoći i natjerao ga govoriti, Atanizijevo vjerovanje (V stoljeće, reci 1-4):

Quicúmque vult salvus esse, ante ómnia opus est, ut téneat cathólicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dúbio in ætérnum períbit. Fides autem cathólica hcec est: ut unum Deum in Trinitáte, et Trinitátem in unitáte venerémur. Neque confundéntes persónas, neque substántiam separántes.

Svatko tko hoće spasiti se, treba prije svega da ispovijeda katoličku vjeru. Jer tko je ne bude opsluživao cjelovitu i bez mrlje, bez ikakve sumnje izgubiti će se u vječnosti. I ova je katolička vjera: da se klanjamo jednom samom Bogu u Presvetom Trojstvu, i Trojstvu u Jedinstvu. Bez zabune Osoba, ni bit razdvajajući.

I nastavlja vjerovanje do kraja s istom jasnoćom. O ovo treba porinuti, i odatle ne izaći. Netko tko je na stolici Sv. Petra ne može govoriti drugim riječima, i ukoliko mu drago koristiti druge, treba reći isto. Franjine riječi odražavaju način mišljenja koji ne potvrđuje u vjeri. Nasuprot, u stanju je zamutiti one koji se olabave i puste nositi njegovim predikama.

<Traži Crkvu za koju će, u vrijeme fanatizma, reći toliki da treba biti razorena u ime Božje poput Krista koji je bio raspet dok su  njegovi neprijatelji mislili da čine uslugu Bogu. Traži Crkvu odbačenu od svijeta jer brani njenu nepogriješivost, kako je i Pilat odbacio Krista jer je On zvao samog sebe Istinom.>

Još jedan primjer, i moram prekinuti s navodima da ne bi bio preopširan: 3. prosinca 2015 daje intervju listu Credere, zvaničnoj publikaciji «Izvanredne Godine Milosrđa». Intervju je bio objavljen u zenit.org i u engleskoj verziji donosi tendeciozno i nula teološko pitanje novinara:

Novinar: Prema Bibliji, mjesto u kojem boravi Božje milosrđe jest utroba, Božja majčinska nutrina koja ima sućut do te mjere da oprosti grijeh. Može li Jubilej Milosrđa biti prilikom za ponovno otkriti Božje «majčinstvo»? Postoji li također više «ženski» aspekt Crkve za vrednovati?

Franjo: «On sam to potvrđuje kada kaže u Izaiji da ako bi jedna majka zaboravila svog sina – također jedna majka može zaboraviti... «ja naprotiv neću te zaboraviti nikad». Ovdje se vidi Božja majčinska dimenzija. Ne svi razumiju kada se radi o «majčinstvu Boga», nije to narodni jezik – u dobrom smislu riječi -, izgleda jezik ne previše dobro izabran; zbog toga volim koristiti (riječ) nježnost, vlastita jednoj majci, nježnost Božja, nježnost proizlazi iz očinske utrobe. Bog je otac i majka».

Stop, stop, stop! Ne, gospodine. Bog nije majka. Druga je stvar što Bog ljubi poput jedne majke, i beskonačno bolje od majke. To je pravi smisao Izaijevog retka 49, 15: «Može li majka zaboraviti svoje novorođenče, da ne imadne sućuti prema sinu svoje utrobe? Makar majke i zaboravile, ja te neću zaboraviti.» (Nije loše također spomenuti Mt 23, 37: «Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh okupiti tvoju djecu, kao kvočka svoje piliće ispod svojih krila, ali nisi htio!») Ali, žao mi je, Bog sam, Presveto Trojstvo objavilo je SAMOG SEBE kao Oca, i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19: «Idite, dakle, i učinite učenike iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.») Jednako nije po vjeri reći da je Bog više Otac nego Majka. Naš Gospodin Isus Krist (hoćemo li možda samom Bogu davati lekcije?) zaziva Prvu Osobu Presvetog Trojstva kao Oca (Mk 14, 36: Abba, Oče!...; Mt 11, 25: «Slavim te, Oče, Stvoritelju neba i zemlje, jer si ove stvari sakrio od mudrih i moćnih, i objavio ih malenima», i uči nas činiti isto, Mt 6, 9: «Vi, dakle, molite na ovako: Oče naš,...»), i ne kao Majku!

Nije riječ o nikakvoj površnosti, ili upotrebe viška riječi. Dotičemo same korijene teologije, racionalinog studija istina danih od samog Boga. Ukoliko se udaljimo od od Boga objavljenog i poučenog, nemamo nikavog izlaza; za tren obavezno letimo izvan šina.

I s obzirom na Majku, posebno u ovom Božićnom vremenu, Bog nam je dao svoju vlastitu Majku (Iv 19, 26-27), što više možemo željeti? Majka koja je model za djevice, zaručnice i majke, i o kojoj nikad nije dosta govoriti. Htjeli bismo više čuti govoriti o Gospi, i to kako Bog zapovijeda, svakog dana ako bi ikako moglo biti. Bez deljnjeg, jest njoj kojoj bi trebali žudno pohoditi pred svime ovim što se događa...

Ipak, treba potcrtati i upozoriti tolike nepažljive i naivne, da ideja Boga koji je također Majka, nije neka Franjina novina: Ivan Pavao I je lansirao isti pojam pri Pozdravu Gospi 10. rujna 1978. Prenosim ga u potpunosti, dogodio se upravo nakon čuvenog susreta u Camp David u kojem se nagovještavao mir između Izraela i palestina:

«Imao sam jako dobar dojam po činjenici da su tri Predsjednika htjela javno manifestirati svoju nadu u Gospodina preko molitve. Vjerska braća Predsjednika Sadata običavaju reći: «u jednoj crnoj noći, ima jedan crni kamen i na kamenu, jedan mali mrav; ali Bog ga vidi, ne zaboravlja ga». Predsjednik Carter, žarki kršćanin, čita u Evanđelju: «Kucajte i otvoriće vam se, molite i dati će vam se. Niti jedna dlaka sa vaše glave pasti će bez volje vašeg Oca koji je na nebesima». I Premijer Begin podsjeća da je hebrejski narod prošao kroz velike teškoće i uputio se Gospodinu žaleći se i govoreći: «Ostavio si nas, ostavio si nas». «Ne», odgovorio je Bog po proroku Izaiji: «Može li jedna majka ostaviti svoje čedo? Ali ako se to i dogodilo, nikad Bog neće ostavit svoj narod».

Ovdje sakupljeni imamo iste osjećaje; predmet smo ljubavi bez kraja od strane Boga. Znamo da ima uvijek uprte oči u nas, također kad nam izgleda da je noć. Bog je Otac, štoviše, on je majka. Ne želi naše zlo; samo želi učiniti nam dobro, svima. I djeca, ukoliko su bolesna, imaju više motiva da ih majka ljubi. Jednako i mi, ukoliko smo bolesni od zloće ili smo van puta, imamo još jedno zvanje za biti ljubljeni od Gospodina.»

Drugim riječima, Franjina tematika ne dolazi sama, ni slučajno. Tko je izabrao Albina Luciani (Ivan Pavao I)? Ivan Pavao I nije mogao reći slično barbarstvo ni naglo ni naglo ni slučajno, i što je najvažnije: bez podrške. Luciani nije bio sukobljen modernističkom sektoru. Učestvovao je u komisiji osnovanoj još od Ivana XXIII za danošenje moralnog kriterija u vezi korištenja antikoncepcijskih tableta. U travnju 1968 napisao je i predstavio izvješće Pavlu VI u kojem je izražavao svoju potporu ideji da Crkva dozvoli upotrebu antiovulativne tablete (David Yallop, In God's Name, str. 32, 191; inače, ova činjenica je dosta poznata i prisutna u hemerotekama ondašnjih medija. Jedan skori film o Ivanu Pavlu I – film napravljen uz suradnju Vatikana - također navodi ovu činjenicu).

Ali Ivan Pavao I nije bio «loš». Iskreno je vjerovao u te nove i trijumfalne ideje Drugog Vatikanskog Sabora koje su sve preplavljivale i obećavale proljeće u Crkvi, ali su završile onakve kakve i jesu: u pravom pravcatom debaklu. Modernizam je takav: miješa dobro i loše za stvoriti zabunu i uhvatiti skoro svakoga na lošoj nozi, bez ravnoteže te iskoristiti se tom zgodom. Samo nedostaje jedno malo gurkanje, i pobjeđuješ. Toliko je istina da je Ivan Pavao I bio iskren i naivan, da ga je koštalo života njegovo nastojanje za uspostaviti red u Vatikanskim financama. Onih dana 1978., Mino Pecorelli, bivši član masonske lože Logia P2, izazvao je skandal velikih slova preko članka «La Gran Loggia Vaticana» (Velika Loža Vatikana),

<Korice lista 'OP' (Osservatore Politico), 12. rujna 1978. Donosio je imena 121 visokih prelata.>

u kojem je donio imena 121 navodnih masona uglavnom infiltriranih u kuriji. Lista je bila sastavljena, u prvom redu, od kardinala, biskupa i drugih prelata koji su imali značajna mjesta u hijerarhiji. Ništa manje nego ime samog Sekretara Vatikanske Države, Kardinala Jean Villot, nalazilo se na istoj.

Isto kao i Paula Marcinkus, predsjednika Vatikanske banke:

kao i Pasquale Macchi, njegovog osobnog sekretara, uskog suradnika Montinija (budućeg Pavla VI), kad je bio Milanski Nadbiskup:

Ivan Pavao I nije bio umješan u bilo kakvu konspiraciju, ni ništa slično. Teološki gledano Kardinal Luciani bio je upijen modernizmom, ali je bio transparentan i dobronamjeran prema ekonomskoj administraciji Svete Stolice. Moguće je da je htio napraviti čišćenje visokih položaja koji su bili uprskani skandalom P2, ali ovi su bili vrlo opasni i moćni. Loža P2 je pokazala svoju moć ne samo sa vrlo mogućim trovanjem Ivana Pavla I (bio na Sv. Stolici svega 33 dana), već posebno ritualnim ubojstvom Predsjednika Ambrozijske Banke, Roberta Calvi.

<Calvi je bio pobjegao iz zemlje (Italije) i bio nađen obješen na mostu 'Blackfriars' (crni fratri), u Londonu, 18. lipnja. Smrt se pripisuje masoneriji na osnovu simbolike koju su predočavali izvjesni detalji, imajući u vidu da je Calvi bio član masonske lož, Propaganda Due, ili P2,  predsjedane od Licio Gelli.Članovi lože su zvali sami sebe imenom 'frati neri' (crni fratri). Drugim riječima, bio je ubijen kao masonska opomena drugima. Potiče na to simbolizam pridružen riječi 'Blackfriars'. Nakon više od dvadeset godina ponovno se vodila sudska istraga koja je ukazivala na mafiju kao odgovornu za smrt. (Murder squad revisit Roberto Calvi, The Telegraph, October 4, 2003). >

S ovim činom, okrutnim i kriminalnim, masonerija je pokazivala dvije stvari: da ne oprašta onima koji je iznevjere, i s druge strane da je imala toliku moć da je bila sposobna, unatoč mjerama sigurnosti kojima je raspolagala ličnost kategorije Roberta Calvi, prvo da ga otme, i nakon toga da mu nanese ritualnu smrt.

Mislimo da živimo u vremenima institucionalne transparencije na Zapadu i u Vatikanu, ali bili smo svjedoci rijetke borbe u cijelom okruženju, i ne samo crkvenom, Petrove Stolice. Nasilje ovih desetljeća nadmašila je Napoleonovo doba, na primjer, kad su i Pio VI i Pio VII morali i jedan i drugi bježati (vođeni kao zatvorenici) iz Vječnog Grada zbog hirova novopečenog Cara. Razlika u odnosu na one godine sastoji se u činjenici da je onda Crkva bila divljački progonjena izvana, ali da je ostala nedodirnuta kao pećina. Nije bilo pukotina kao danas u njenoj unutrašnjosti. Čak je i Napoleonova ambicija učinila da nestane napast galikanizma (heretični stavovi Crkve u Francuskoj, prema kojima Papa bi bio u Rimu skoro kao simbol jedinstva, dok bi hijerarhija u posebnim zemljama – posebno Francuskoj - imala veliku autonomiju; između ostalog). Na koncu bi tako da je Napoleon bio odveden u izgnanstvo, dok se Pio VII vratio trijumfalno u Rim. (Ovaj povijesni preokret uvjerio je neprijatelje Crkve da se ne mogu boriti protiv nje vanjskim snagama i silom, već infiltracijom među njene redove.) Danas, nasuprot, svjedoci smo čudne smrti Ivana Pavla I, brzog nakon toga atentata na njegovog nasljednika koji preživljava po čudu dešenom u sam dan Gospe Fatimske (atentat je bio 13. svibnja, na Fatimsku Gospu. Jedno zrno izvađeno iz crijeva Ivana Pavla II stavljeno je u krunu Fatimske Gospe u znak zahvale.), i neobjašnjivo napuštanje Sv. Stolice od strane Benedikta XVI. Poslije svega ovoga, dolazi Franjo sa svojim skandaloznim nagovorima, intervjuima, konferencijama za tisak u avionima od kojih drhti zemlja, gestama koje izazivaju stid među katolicima pa čak i zapanjenje.

Vjerni i tradicionalniji sektori jedva suzdržavaju paniku; vjerujem da svećenici i svećenici, i to oni ponajbolji, izmjenjuju međusobno poglede nevjerice, i u tajnosti komentiraju neki vrh iceberga, dajući do razumjevanja takvim govorom u šiframa, značajnosto i misterij situacije koju živimo.

Ivan Pavao II je bio čovjek molitve, provodio je cijele noći pred Presvetim, kroz korizme gubio je kilograme težine. Bio je iskren. Benedikt XVI tolikima nam je donio nadu i zanos svojom idejom hermeneutike kontinuiteta, vjerovali smo čak da ovo ide putem sigurnog rješenja u roku od nekoliko godina... Ali poslije svega toga sve puče pred našim očima poput mjehura. Tihi otpad koji je prvenstveno prodirao Crkvom na Zapadu pokazao je svoje lice: nije bio nestao niti je bio na putu nestanka kako smo iluzorno vjerovali da će se desiti.

Ne može se ništa učiniti: Petrova Stolica je vezana za Drugi Vatikanski Koncil, i to je navodno put. Ali ono što gledamo je kao dokaz po redukciji na apsurd: gledajući proturječje konačnog rezultata, zaključuje se nekoherencija i lažnost polazne točke. Ukoliko se takav gubitak suglasnosti nije mogao vidjeti već na početku.

Zaključujemo, sada smo sa Franjom. I Franjo dolazi dotle da čak izgovara psovke. Da, da, do toga. Neću reći «psuje», jer moram dati prednost u sumnji jer ne mogu suditi nakane, ali materijalno se radi o psovci izgovorenoju propovijedi pri svetkovini Svete Obitelji: Isus – prema Franji – molio je za oproštenje svoje roditelje jer se zadržao u Hramu u Jeruzalemu.

«Zbog svoje 'aventure', vjerojatno Isus se morao ispričati svojim roditeljima. Evanđelje to ne spominje, ali vjerujem da to možemo pretpostaviti. Marijino pitanje, štoviše, izražava izvjesni ukor, jasno pokazujući brigu i muku, njenu i Josipovu.»

Jorge Mario, žalostan si mi, Marija, Gospa, znala je da je Isus bio Bog, nepristojni stvore! Toliko je to znala da je bez učešća čovjeka postala trudnom od Sina Božjega. Jesi li razumio? Tako kako je bila trudna Riječju Božjom, tako i još i više znala je da je Isus Bog. Ono što se očigledno o tebi ne može reći. Jer kad bi ti vjerovao da je Isus Bog («imati će veliku tajnu koju neće reći nikomu: on neće vjerovati u Boga»), ne bi to rekao, sigurno da ne bi. A Boga, Jorge Mario, ne ukorava se. To je Gospa dobro znala, što uopće ovo i nadodajem? Ali će ti dobro doći podsjetiti se na tekst Crkvenog Naučitelja Svetog Alfonso Marije Ligorija, iz Slava Gospinih, koji tumači isti tekst o kojem si ti baljezgao:

«Bolna je bila neutješna Majka vidjevši se udaljenom od Isusa, u isto vrijeme kad joj je njena poniznost, govori nam Lanspergio, tjerala misliti da nije bila dostojna imati ga uz svoj bok za čuvati ga i posjedovati tako veliko blago. Da li je mislila da mu nije služila kako je  zasluživao?Je li počinila kakav neoprez zbog  kojeg je bila ostavljena? Tražili su ga, govori Origen, uplašeni da ih nije ostavio. I istina je da nema veće boli za jednu dušu koja ljubi Boga nego strah da ga nije uvrijedila. Zbog toga Marija se u nikojoj boli nije toliko žalila kao u ovoj, ljubazno se jadajući kada ga je bila pronašla: «Sine, zašto si nam ovo učinio? Tvoj otac i ja, tražili smo te zabrinuti» (Lk 2, 48). Ovim riječima Marija nije htjela ukoriti Isusa, kako to zadrti rekoše neki heretici, nego je htjela ispoljiti mu ljubav koju je imala prema njemu. Nije bio ukor, kaže Dionizijo Kartužanin, već ljubavna žal.»

Gospa je mogla ne razumjeti, <doista, Sv. Ligorio komentira u rečenici koja upravo prethodi citiranom tekstu: «Drugi razlog leži u tome što u drugim bolima Marija je shvaćala razlog i cilj istih, to jest, otkupljenje svijeta i Božju volju, ali u ovom slučaju nije znala 'zašto' odsutnost njenog Sina.»> kako nije razumjela odmah u početku Arkanđela Gabrijela kada joj je ovaj rekao da će biti Majkom Sina Božjega. Nije da nije mogla ne vjerovati Božjoj svemogućnosti, već... «zar Bog više ne želi djevičanstvo njemu posvećene Djevice?», mogla se pitati Gospa takvu stvar, i Sveti Gabrijel joj izloži svrhunaravnost Božje inicijative jer singularna svetost najuzvišenijeg stvorenja (Isus nije stvorenje jer je utjelovljeni Bog) nije automatski značila shvatiti sve bez Božje Objave.

Capici? Zbog toga Djevica nije ukorila Gospodina, svog Boga i Gospodina, niti joj je njen Sin morao tražiti, Bože smiluj se!, oprost... osim ukoliko bi njen sin bio jedan običan čovjek, koji malo po malo dolazi do shvaćanja Božjih stvari, kako se može dokučiti iz pouka neoarijevaca koji gamižu po Božjem vinogradu po miloj volji... jer im se dopušta.

To ti je tako, Jorge.

FS: «Budući da će njegova religija biti bratstvo bez očinstva Božjeg, postići će zavesti čak i izabrane. On će stvoriti anti-crkvu koja će biti majmun Crkve, jer on, đavao, jest majmun Božji.»

<Nije nikakva namještena slika. Svjetska Banka je financirala, na sami dan Bezgrješnog Začeća 2015., slike prirodnih motiva na fasadi Bazilike Sv. Petra.>

FS: «Računati će na sve značajke i osobine Crkve, ali naopaku i ispražnjeno do njenog Božanskog sadržaja. Biti će to mistično tijelo Antikrista koje će izvana naličiti Kristovog mističnom tijelu...

...Ali dvadeseto stoljeće će se pridružiti anti-crkvi jer tvrdi da je nepogriješiva kad njena vidljiva glava govori ex cathedra iz Moskve o predmetima ekonomije i politike, i kao glavni pastir svjetskog komunizma.» (Nadbiskup Fulton J. Sheen, Komunizam i Svijest Zapada, [Bobbs – Merril , Indianapolis, 1948] , str. 24-25).

Da li je Fulton Sheen bio prorok? Pravi pastir koji u Božjoj intimnosti čuje poruku koju su sveti i mudri sposobni čuti za prenijeti je ovim danima u kojima trebamo uspravno ostati s upaljenim svjetiljkama...