Bergoglijeva vječna igra riječima; korištenje evanđelja za političke (ljevičarske, globalističke) potrebe

Kad Bergoglio govori o Evanđelju, to je da ga izvrne i iskoristi za svoje svrhe. Istina je, nakon evropskih izbora, potpuno prema predviđenom, pošao je u (vatrenu) opoziciju. Salvini zaustavlja dovoz - prava riječ - inmigranata (ilegalaca, džihadista, i tko zna?), o ovaj bijesan kao ris. Što da kažem, pita se? Kako da uvjerim vjernike da Salvini ne djeluje kršćanski?

No, vjernici nisu budale. Oni koji jesu, te dozovu da dadnu kakav intervju i podrže Bergoglia. Ali milijunima običnog puka zatvaraju usta. Ovaj put, ipak, nakon tolikih poniženja, puk se pobunio i stavio u kutiju izvjesni glasić. Glasić po glasić, i Franjo poludje.

Koristi ovaj trik: Isusovu poruku poniznosti i htjeti biti posljednji i dopustiti vrijednijem od sebe biti ispred. A ako trebaš biti pozvan naprijed, Bog će to učiniti. Savjet Isusa Krista je Riječ Božja... upućena na pravo mjesto i u pravom kontekstu.

Franjo ga koristi za političku prevaru: kršćani trebaju biti zadnji, i na osnovu toga treba primiti ove što dolaze.

["Papa Franjo protiv izreke 'Prvo talijani': Kršćani kažu 'Prvo zadnji'"]

Prešo si se u jednoj stvari, pokvarenjače: talijani su postali zadnji u svojoj vlastitoj državi. Prema tome, i po tebi, trebali bi biti prvi, te osvajačima zatvoriti vrata (što je još nešto drugo i u što sada ne ulazimo).

Ali, ima još nešto: osim što je apsolutno izvađen citat iz konteksta pouke o poniznosti, postoji drugo načelo koje se ovdje treba primjenuti, a to je: postoji red u ljubavi. Nitko ne će ostaviti svoje dijete gladno i nezbrinuto dok traži "pomoći" drugima. Nema dobrog cilja preko loših akcija.

I na koncu, Sv. Pavao utvrđuje kršćane u pravom načinu razmišljanja (Prva Timoteju, 5:8): "Ako li se tko ne brine za svoje, osobito za ukućane, odrekao se vjere i gori je od nevjernika."

Tebi to stoji k'o prst na ruku.

Uništeni London. Razmišljanje o obaranju zapadne i naše civilizacije

U Londonu su svega 45% bijelaca. Radi se o gradu u kojem živi možda duplo više stanovnika nego u cijeloj Hrvatskoj. Otprilike od Triglava do Drine, koliko je duša, može stati u taj megagrad (skoro devet milijuna 2016.). Dakle, tu su milijuni crnaca, azijaca, i posebno muslimana. Najmanje bijelaca u glavnom gradu Velike Britanije:

I globalisti to predstavljaju kao realnost, sadašnjicu, "nadu" i "primjer".

Činjenice su ove: London ima više ubojstava od Njujorka unatoč zabrani vatrenog oružja (ubojstva su uglavnom noževima i raznim vrstama mačeva i sablji). Dakle, stvari ne idu. Bolje reći, ne idu na dobro.

Ali oni koji uništavaju London, i cijeli Zapad, dok ne dođe red na balkanske jadnike sve po redu koji se nikad u životu nisu ništa ni pitali, pripremaju brzu i prebrzu zamjenu pučanstva. Slika postotka djece stranog porijekla i domaćih u englenskim gradovima:

Pučanstvo koje se ne osjeća englezima, i to kažu: ja sam londonka, ne engleskinja:

No, kad je čuveni engleski glumac, zbog svega rečenog, rekao nedavno da London nije više London, bacili su se na njega (mediji, ne obični puk koji čeka svoje smaknuće) drvljem i kamenjem. Čovjeku već 80 godina pa mu svjedno.

No, ostalima ne bi trebalo biti svjedno. I što rade presotalima? Izlažu ih svojeraznim đavolskim naputcima, koristeći LGBT eksperimente, još gore od toga, za oslabiti i uništiti što je preostalo. Djeca se sada osjećaju bliže svom ocu kad je postao "mama":

Čemu nabrajati dalje? Plan zlih je jasan. Nekad najljepši kontinent, najuređeniji za življenje gubi se pred našim očima. Gube ga i uništavaju. Umjesto da upute druge krajeve svijeta kako se organizirati u civiliziranom društvu - makar s tehničke strane - mrzitelji našeg društva (nemojte misliti da žele nas poštediti) - prave primitivizam u nekad sređenim državama. Ove nestaju pred našim očima.

Znamo koji je razlog: napuštanje Boga. Kao kad je Bog opominjao Izraela u Starom Zavjetu predavanjem u ropstvo pogansmim narodima, tako danas Evropa pada u poganske ruke jer je napustila Boga. Makar bolje reći jer su joj zli oduzeli Boga.

Da li će biti moguća reakcija i povrat? Bogu je sve moguće, ali ako ne bude odgovora velikim i značajnim obraćenjem... biti ćemo svjedoci neviđenih drama pred našim očima.

Bože Isuse, smiluj nam se. Majko, pomozi nam, spasi nas. Ne uzdajmo se u Egipat ili Asiriju, u lažne saveznike. Samo u Boga i Majku njegovu kao pomoćnicu i zagovornicu.

Demokracija, jedno od najgorih oblika vlasti i državnog uređenja

Churchill je cinično izjavio: „demokracija je najgori sustav vlasti, izuzev svih drugih koji su se izmislili”. Cinično jer u isto vrijeme tvrdi da je loša vrst vladavine, ali odmah nadodaje da je manje loša od svih drugih oblika. Prema tome, to je ustvari nešto najbolje što možemo imati.

Nije istina. Demokracija je jedno od najgorih državnih uređenja, tu negdje sa komunizmom. Do te mjere da nije nužno da bude gora od komunizma. Nekad može biti i gora; nekad bolja. Može čak biti gora i od islamizma, jer demokracija je u stanju navodnim „slobodnim izborom” dovesti islamsku državu tamo gdje je nikad nije ni bilo, kao što opažamo danas u Evropi.

Diktatura, ili čak apsolutistička monarhija, ne moraju nužno biti loši: ovise od diktatora ili kralja. Ako je diktator dobar, dobra će biti i vlada. Staviti će na prava mjesta dobre i sposobne ljude, i bit će bolje za sve. Ako je diktator loš, onda imamo tiraniju. No, tiranina je lakše skinuti jer se radi samo o jednoj negativnoj osobi ili vladaocu. Skinut taj s položaja, može se staviti bolji od njega i tako biti riješeni mnogi problemi. Iza lošeg predsjednika u demokraciji jesu svi oni koji su ga izabrali, i ako skineš jednog takvog, drugi slični dolazi na vlast.

U čemu je zlo demokracije? Prije svega, zasnovana je na jednoj lošoj osnovi, a to je pozicija prema kojoj svi ljudi su dobri po naravi, i dobro izabiraju. No, to nije tako. Znamo da ima zlih ljudi, i ako takvih bude puno, izabrati će loše predstavnike. Dalje, općenito gledajući, masa ljudi traži samo osobne interese i ne ono što je zajedničko i dobro svima, ne samo njima. Prema tome, vrlo je teško demokratski napraviti neki pozitivn pomak. Takvih slučajeva je vrlo malo.

Demokracija je loša sama u sebi i zbog sljedećeg: izjednačava glas jednog dobrog, poštenog, požrtvovanog čovjeka sa glasom proste, loše osobe i ljenčine. Kako ta dva glasa mogu vrijediti isto? A ipak u ovom političkom uređenju, oni vrijede isto.

Odatle ne može proizaći ništa dobro, kao što možemo i provjeriti. Ako svemu ovome nadodamo diktatorsku i totalitarnu kontrolu medija koju vrše današnji moćnici, tj. mediji su u rukama onih koji imaju novac, jasno je tko će vrlo lako pobijediti na izborima. Oni čije su informacije i propagande sveprisutne.
Škotski povijesničar Sir Alexander Fraser Tytler (1747 – 1813), donosi svoju ispravnu analizu, nimalo danas politički korektnu, koliko nasuprot ispravnu: 

„Demokracija ne može postojati kao permanentni oblik vlasti. Samo postoji dok glasači ne otkriju da sa svojim glasom mogu sebi udijeliti darežljive izdatke državne blagajne. Od tog trenutka, većina uvijek glasuje za kandidate koji im obećavaju veće blagodati, uz posljedični rezultad da demokracija uvijek završava u kolapsu zbog nerealne porezne politike, i uvijek je nasljeđuje diktatura.”

U biti, dolazimo na isto: pogubni rezultati demokracije efekt su činjenice tendencije ka lošem od većine ljudi. Efekt su nagnuća na zlo ljudske pale naravi. Nagnuća traženja osobne koristi nasuprot općoj.

Razlog dakle nužno negativnih posljedica demokracije jest život bez milosti, napuštanje Boga od velikog broja građana. To je sažetak proročke poruke Solženjicina u svom nagovoru u Americi, 1983: sve ovo što nam se dogodilo u Boljševičkoj Revoluciji i poslije, jest zbog napuštanja Boga. Nešto što je također vrlo prisutno na Zapadu, i što će biti njegova skora budućnost. Zapad promiče individualnost i zasniva se na sebičnom traženju vlastite koristi koja vodi u propast.
Iz čisto naravne perspektive, protiv demokracije upozorili su i Platon i Aristotel. Prvi je učio da je demokracija – vlast naroda – korupcija Republike, koja treba biti vođenja mudracima, ne glasovima rulje. Zbog toga je tražio da upravno vijeće bude sačinjeno od zrelih i isprobanih osoba starijih od 50 godina, jer tada je već teže da budu izloženi tolikim ljudskim strastima. Gledaju smrti izbliza, izvježbani su u službi narodu i oni koji bi prije tražili osobnu korist, bili bi već udaljeni. Po Platonu vlast treba voditi duhovna i aristokracija koja je pripremljena kreposnm življenjem za vlast na uslugu svima. Totalno suprotni koncept onom što vrijedi danas.

Aristotel ide istim putem naznačujući da je masa „materija”, tj. bezoblična, i treba primiti oblik od sposobne manjine koja će je voditi.
To je koncepcija koja je bila prisutna u Srednjem Vijeku na Zapadu, u Kršćanstvu. I zbog toga to vrijeme danas sotonom opčinjeni zovu „mračno doba”. Ne, ovo danas je mračno doba, ne ono. Uz nadodatak da su zakoni trebali biti inspirirani kršćanskm duhom i evanđeoskom mudrošću. 

Kralj je trebao imati dobre, mudre i izučene savjetnike koji bi blagodatno vodili državne poslove. U slučaju kad to ne bi bio, mogao je biti svrgnut. Nekad i od samog Pape, kao što  je učinio Inocencije III.

[Engleski kralj Ivan, izopćen iz Crkve 1209. i raskrunjen od Pape 1213. zbog napada na Crkvu i okrutne vlasti]

I što danas? Danas nije kršćansko vrijeme, već vrijeme sotonskog haranja. Sami sotona preko medija pere glave masama i ova izabire svoje robovlasnike. 

Jedan pozitivni pomak bio bi u traženju da političari moraju položiti izvjesne ispite kojim bi makar mogli posvjedočiti izvjesnu spremnost. Govorimo o jednoj vrsti tehnokracije. Izvjesne stvari bi mogle biti stavljene na referendum. Uglavnom, cilj bi bio postaviti sposobne ljude na vlast. Za biti direktor jedne bolnice potrebno je biti liječnik, a predsjednik države može biti bilo tko. Apsurd.

Svakako, ni tehnokracija nije nikakva garancija dobrog ishoda. Koji će zakoni na koncu biti donešeni, ovisi fundamentalno o konfiguraciji pučanstva. Što je više dobrih kršćana u nekj državi, to je njena budućnost sigurnija. Samo i jedino tako može se zazvati blagoslov s neba i postići zaštitu. To je polje na kojem trebaju raditi svi kršćani, posebno oni najsvjesniji i požrtvovaniji. „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči graditelj”, davno je rečeno.

Također je potrebna kulturana borba u koju se trebaju uložiti svi odgovorni ljudi, spremni žrtvovati svoj osobni dobitak na korist općem. Tada, Bog uzvrati i udijeli blagoslov.

Da se ne zaboravi, potrebno je ne zaboraviti: muslimanski napadi na Salerno (IX st.) i Otranto (XV)

Džihad je želio proširiti se cijelom Evropom. No, sa zapadne strane, nakon prvih prodora iza Pirineja, arapske snage se susreću sa djedom Karla Velikog, Karlom Martelom, koji ih skrši do nogu kod Poitiersa 732. (samo sto godina nakon Muhamedove smrti) i protjera ispod Pirineja sa španjolske strane. Nakon toga pobijeđuje ih još nekoliko puta i definitivno udaljuje sa franačkog tla.

Međutim, Sredozemlje je bilo pod potpunom arapskom kontrolom. Njihovo gusarenje i pljačka, te odvođenje zarobljenog roblja (jer arapi su stvarali imperij na osnovu ukradenog zlata i srebra, te radne snage; njihova aktivnost imala je glavni cilj širenje Islama i bogaćenje, između ostalog za financiranje troškova ratnih pohoda), proizveli su i ekonomsku depresiju zapadnih zemalja od osmog pa do jedanasetog stoljeća.

Svi otoci bili su pod njihovim udarom; more je bilo vrlo opasno za kršćanske zemlje, arapi su imali veliku prevlast na Sredozemlju. 846. iskrcavaju se u rimskoj luci i stižu do Rima, profanirajući Baziliku Sv. Petra kao i Sv. Pavla. Džihadisti vandaliziraju i pljačkaju obje bazilike, profaniraju svete grobove za kršćanstvo, Sv. Petra i Pavla. Odnose sa sobom zlatni križe i srebrenu oblogu oltara darovanu od Karla Velikog.

Ovi bogohulni naleti potiču Papu Lava IV podići čuvene zidove oko Vatikana.

Istih godina događa se gnusna opsada Salerna, pedesetak km ispod Napulja. U pokušaju proboja, saracenski vođa postavlja ležaj nasred oltara i tu svake noći "žrtvuje" djevičanstvo jedne časne sestre dok je trajala opsada (Gibbon, Dekadencija i pad Rimskog Carstva). Čista imitacija - jer je isti autor - sotonskih žrtava silovanja djevojčica.

To se događalo u ime džihada, Alaha i njegovog poslanika.

1480., Sultan Muhamed II osvaja Otranto, i prije bježanja pobije polovicu od njihovih 22 tisuće mještana. 800 građana Otranta ritualno je ubijeno - odsječena im je glava - jer nisu htjeli otpasti od kršćanske vjere i prihvatiti Islam za spasiti život na ovom svijetu.

To se sve događalo u južnoj Italiji koja je imala sreću za ne pasti definitivno i trajno u muslimanske ruke.

Sve do sada, kada izdajnički kler, s biskupima na čelu, uz navijanje Uzurpatora na tribinama, ne zove hodže, kao ovaj biskup u Bariju, da usred crkve - čak katedrale! - zazove onog istog Alaha i pozdravi onog istog Muhameda u čije ime su silovane one časne sestre, i u čije ime su pobijeni mučenici Otranta.

To čine u ime one proklete drugokoncilske nauke "zaboravimo što je bilo", odnoseći se na relaciju kršćana prema muslimanima.

Sada su naše crkve i katedrale oskvrnute unutrašnjim izdajnicima koji dopuštaju da se bogohulno vrijeđa spomen na mučenike i kršćanske žrtve posotonjenih članova sljedbenika antikrista, jer ne priznaju Kristovo božanstvo.

To radi ovaj izdajnički kler koji zaziva prokletstvo na sebe i na druge. Dao vam Bog brzo obraćenje prije nego što zazovete sumpor s neba na vas i na nas.

Zašto pada Sjeverna Afrika pod Islam?

Kršćanski pisci nisu mogli promatrati kako nekad prekrasni predjeli Sjeverne Afrike – današnja Libija,Tunis, Alžir, Maroko, osim Egipta – redom i vrlo brzo padaju pod arapskim džihadistima. Muhamed umire 632., a već 698 pada Cartago, zadnji veliki grad Sjeverne Afrike. Prije toga je pala patrijarhalni prijestolncia Aleksandrija - 641 -, čija je stolica ustanovljena od evanđelistge Sv. Marka, najljepši grad svijeta, pa onda Hippo, gdje su postavljeni temelji teologije zapadnog kršćanstva preko riječi i pouke Sv. Augustina.

Te regije zbog dobre klime i rimske kulture izgradnje i zemljoradnje bila su velika kulturna sjedišta. Kada je kalif Omar dao naredbu za paliti sve knjige Aleksandrijske biblioteke, papirusi su gorili kroz šest mjeseci, toliko im je trebalo vremena za sve spaliti.

Kako je to bilo moguće? Zašto je Bog dopustio da tamo gdje se jednom propovijedalo njegovo Evanđelje preko tako svetih ljudi, kako je moguće da sve to sada postaje zapuštena pustinja bez ploda?

Crkveni pisci su napisali u VII stoljeću jednu knjigu koja je sadržavala duboko razmišljanje o ovom stradanju. Knjiga je nazvana Apokalipsa (ne radi se o novozavjetnoj knjizi) i evo jednoj značajnog ulomka:

„Ne zbog toga što bi On ljubio njih (muslimane), dade im Gospodin Bog moć za porobiti zemlju kršćana, nego zbog kršćanske nedostojnosti. Nešto ovako nikad se nije dogodilo niti se moglo dogoditi kroz sve generacije. Jer se muškarci obukoše u haljine bludnih žena i prostitutki, uresiše se kao žene i otvoreno stajaše na trgovima i raskršćima gradova i zamjeniše naravne odnose sa nenaravnim...

Jednako, žene učiniše iste stvari kao i muškarci. Otac, sin i brat općiše sa jednom ženom koja se doticala svakog rođaka... Zbog ovoga Bog ih predade u ruke barbara, to jest, zbog njihovog grijeha i zaudaranja. Žene će se onečistiti ljudima koji su već zagađeni, a sinovi Jišmaela izgubit će se zbog njih.“

Ne može se ne izvući poredba sa današnjim vremenom promidžbe svih mogućih poroka na svim širinama:

Uz zdušnu podršku unutrašnjeg neprijatelja ("ako gledamo na "neubičajene",  gay parove, kao Božju djecu, stvari bi išle drugačije". Da, kad bi ih upozorili da ih čeka pakao ako nastave tim putem):

Ne može se jednako ne donijeti jedini logični zaključak o našoj budućnosti, i jedino moguće rješenje koje može izbjeći propast.

Franjo priprema teren: "Crkva treba imati hrabrosti za napustiti svoje tradicije"

Treba imati hrabrosti da tebe nabije nogom, što bi bilo najprimjernije; da izvrši egzorcizam na mjestu koje si isprljao i da može doći katolik na Svetu Stolicu kako Bog zapovijeda.

Rekao je to na misi za učesnike Caritas Internationalis (23 svibnja). Počinje isprevrtanjem Prvog Sabora u Jeruzalemu (opisanog u Djelima Apostolskim), kad se odlučilo ne tražiti od kršćana poganskog porijekla prihvatiti židovske običaje i Mojsijeve propise. Savršena odluka, jer kršćanstvo je dar Božji, a ne plod ljudskog rada, muke i napora, a posebno zakona koji nemaju snagu dati milost. Propisi Starog Zavjeta služili su Židovima pripremiti ih za prihvaćanje Krista; već kad je jednom Krist uništio grijehe svijeta svojom smrću, tj. svima onima koji u njega vjeruju preko njegove Sv. Muke i Uskrsnuća, dovoljno je prihvatiti Božji dar u Sinu Božjem za početi novi život u milosti.

Prema tome, te tradicije koje su bile odbačene kao nepotrebne i nesuvisle, nisu bile kršćanske tradicije. A sad Bergoglio, u ime tog odbacivanja nekršćanskih tradicija, želi odbaciti upravo kršćanske... i staviti svoje.

To je jedna ideja koju modernistički isusovci provlače ima već decenijama: Crkva nije nešto što je ostvareno, već što treba biti postignuto. Radi se o "evoluciji dogme" i ostalim sotonskim idejama. Stoga Jorge, u istom smislu, počne prosipati svoje bljuvotine: "prvi kršćani nisu trebali 'stožere nauka i tradicija' već jedino navještaj da je 'Bog ljubav'". Tim kršćanima, varalico, Isus sam je rekao: "upoznat ćete Istinu i Istina će vas osloboditi", "Tada Isus progovori Židovima koji Mu povjerovaše: "Ako ostanete u Mojoj Riječi, uistinu, Moji ste učenici;". Nema ljubavi bez istine; jer ako nema istine, tu je laž, varanje, i ne može biti ljubavi. Svoje savjete ostavi za susret sa Bob Dylanom i njegovom publikom.

Dalje kaže da Krist nije rekao mnoge stvari svojim učenicima s ciljem da Crkva nauči "prijeći preko želje za jasnoćom i redom". Ovo također proturječi prije rečeno, kao i obećanje Duha Svetog upravo da ih podsjeti "na sve što im je tumačio", jer niti jedna kasnija odluka ili nauk Crkve može proturječiti ono što je Krist potvrdio jednog za uvijek.

Na koncu, zašto sve ovo? Priprema za Amazonsku sinodu u listopadu. Za nove torpede koje će lansirati na brod Crkve i reći: "to je razvoj nauka, prihvatite to, ja vam to kažem. Trebate biti poslušni, slušajte vašeg Papu".

Treba te spucati nogom, eto što treba.

Najgroznija slika demokracije. Sadašnosti, ne samo bliske budućnosti

Našao sam ovu sliku izbora u Ceuti, španjolskom gradu i luci na sjeveru Afrike. Predstavnik partije kritične prema inmigrantskom valu i koja želi zaustaviti taj proces, izvrijeđan od predsjednice biračkog stola:

Da, dobro ste vidjeli: ova službena predstavnica, sa španjolskim državljanstvom, nosi nikab i vrijeđa ovog militanta jer pripada partiji koja se usuđuje tražiti nešto takvo.

Kako je uopće moguće da se netko predstavi kao službena osoba u ovakvom stanju? To je već poraz. Vijest donosi da će lider te partije podnijeti tužbu protiv ove žene (pretpostavljamo da je žena). No, poraz je već u tome što se ovo uopće može dogoditi.

Ceuta graniči sa Marokom i muslimansko pučanstvo je skoro većina u gradu. Doslovna slika Evrope u nekim njenim dijelovima, i bliske budućnosti u sve širim oblastima.

Evo vam vašeg dijaloga i prihvaćanja Islama kao "religije mira", pojam u čijem promicanju su učestvovali toliki postkoncilski "teolozi".

Ovo nam je i tvoj poljubac doprinuo u dobroj mjeri, Wojtyla:

["Svetac" koji ljubi Kuran. Ma je li molim te?]

Koliko treba upozoravati za vidjeti oluju što se sprema nad našim glavama?

Italija: Salvini pobjednik; poraz ljevičarskog lidera

Izbori daju jasnog pobjednika: Salvini. Katolici okrenuli leđa vođi ljevičara i Biskupskoj Konferenciji Italije.

"Zorro subito", umjesto "Santo subito" ("Hoćemo odmah proglašenje svetim") odmah će stupiti na scenu.

'Ko te šiša.

Bergoglio, izbori, i Bergoglijevi prijatelji

L’Espresso sutra izlazi sa ovom naslovnicom:

„Pruge i maske. Narod protesta i Crkva pape Bergoglia koja ide nasuprot. Tako glasovanje mijenja političku scenu: nova moć Salvinija i Italija koja mu kaže ne.“

Nije istina. Nije Italija protiv Salvinija, koji je postao najomiljeniji talijanski lider nakon drugog svjetskog rata. Protiv Salvinija su mediji, u službi svjetskih moćnika i Franjini ljudi, jednako u službi istih. A to je jedina istina prikazana ovom fotomontažom.

Također je istina duhovitost karikature: Bergoglio je prikazan kao Zorro (lisica), jer je Jorge kao Zorro iz španjolskog govornog područja. No, još veća je sličnost u tome što djeluje kao odvažni bandit koji ne zazire pred bilo čim.

Vrlo dobro prikazan križ (Bergoglijev!), kojeg se vidi tek pola, kao i mač u ljevoj ruci (ljevica).

Gdje je odstupanje jest u tome što je Zorro primjer odvažnog plemića koji se bori protiv korumpiranih institucija, pomažući tlačenima. Tako moćnici žele predstaviti Bergoglija. Ali ovdje je Lisica na vrhu institucije, u ulozi drskog i bešćutnog pljačkaša.

I sve više naroda vidi njegovo ludo lepršanje.

USA: pustite Iran na miru, neprijatelj je unutra

Islamizacija nije samo stvar Evrope, Crne Afrike, i drugih regija do sada ne toliko pod vlasti Islama. Plazza del Plebiscito, Napulj:

 Itd. U Americi postoji isti problem:

Obilježavaju svoja mjesta jer to su nova područja za zauzeti.

Rješenje? Nema drugog do Sobijeckog i Katoličkih Kraljeva. Ova šteta po duše ne može se pustiti ni u "njihovim" zemljama.

Živimo povijesne trenutke i treba biti na razini zadatka.

Vrijeme svjedočenja: argentinski liječnik osuđen na zatvor jer nije htio izvršiti pobačaj

Ginekolog Leandro Rodríguez Lastra izjavljuje nakon presude: opet bih učinio isto.

Ne mogu ubiti, i ako trebam ići u zatvor, idem. Htjeli su ga natjerati da izvrši pobačaj djevojci od 19 godina, silovane od jednog člana obitelji. No, djete nije krivo.

Djevojka uopće nije ni podnijela optužbu, već tužilac. Žele dati primjer svima da ako se usude neposlušati izvšiti žrtvu idlolu Moloku, primiti će primjernu kaznu.

Leandro može dobiti do dvije godine pritvora, ali ostati bez posla duplo vremena.

Dvije su poruke ovdje: prva je da trebamo biti spremni trpjeti za vjeru ono što nas zapadne. Dati život, ili gubiti imetak, što nije nimalo lako. Hrvati, tako poželjni novca, ovdje imaju mnogo za naučiti.

Druga je: nedavno smo vidjeli primjer mladog njemačkog bogoslova Gereona Goldmanna u drugom svjetskom ratu, koji nije htio položiti vojničku zakletvu jer ova nije sadržavala priziv na Boga. No, nacisti su znali preći preko toga.

Tj., takzv. liberali gori su mnogo od nacista.

Nalet Islama, ljudska ljubomora i Božja providnost. Lekcije povijesti

Sto godina nakon Muhamedove smrti muslimani (bolje tako reći nego arapi, jer je ne mali dio pokorenih naroda prelazio na Islam radi izbjegivanja teških poreza i maltretiranja; BiH, Srbija, Crna Gora,... i ostali dio Balkana nisu iznimka) su pokorili bez milosti, uz najgoru vrst okrutnosti koja ih karakterizira kao neprijatelje križa Isusa Krista, cijelu sjevernu Afriku, skoro sav Iberijski poluotok, napadajući konstanto Istočno Rimsko Carstvo sve do naleta prema Carigradu, došavši konačno do današnje južne Francuske.

Tu zadobiju najjači poraz do tada od franačkog vođe Karla Martela, 732. Budući je kultura arapa muslimana izrazito parazitska, koja živi od poreza pokorenih, počinje dekadencija njihovog imperija: nema novih posjeda, nema novih robova, a oni su nesposobni za dobar i učinkovit rad; nužno idu unazad.

Zapadna Evropa počinje stajati na noge. Sin Karla Martela je Pipin Mali, otac Karla Velikog, de facto obnovitelja Zapadnog Rimskog Carstva. Počinje u glavnim crtama konfiguracija Kršćanstva na Zapadu. Predmet velike ljubomore Carigrada, koji se smatrao jedinom prijestolnicom i nasljednicom Rimskog carstva.

Tadašnji Rim je bio selo, i vladajući krug Carigrada gledao je na Rim s prezirom. Šizma 1054 nije rezultat jednog slučajnog hira vladajućih tih godina; posljedica je čitavog mentaliteta koji je zazorno gledao na to "selo". Ali veličina Rima nije bila u njegovoj svjetovnoj moći, već u nasljeđu Petrove stolice. To Patrijarsima poručuje posebno Sv. Grgur Veliki. Ja, kao vođa kršćana po Kristovoj volji, ne mogu ne ispuniti njegovu volju. Tu je potrebna vjera.

[Karlo Veliki između Pape Gelazija i Pape Grgura Velikog]

Carigrad je nije imao. I kao posljedica gubitka te vjere, pada pod Islamom.

No, u isto vrijeme dok Istok, prekrasni i sjajni, kršćanski Istok pada pod pustinjskim primitivnim jahačima, Zapad stasava i raste pod okriljem zaštite prave vjere. Taj kršćanski Zapad sputava Islam, izbajuje ga čvrsto i definitivno sa Iberijskog poluotoka, stalno ga vrebajući po Mediteranu i po Sjevernoj Africi. Zapadni križari, potiskuju muslimane u Svetoj Zemlji bez pomoći ljubomornog Istočnog Rimskog Carstva. Kršćanska Poljska i Zapad potiskuju Turke pod Bečom, i opet, gubeći roblje i porez, turski imperij počine neizostavno i sigurno tonuti.

Pojavljuje se veliki saveznik Muhamedov u srcu Evrope: protestantizam. No, u to isto kobno vrijeme otkriva se Amerika, i bezbrojne duše su privedene Kristu napuštajući poganstvo. Put u Ameriku je financiran između ostalog tražeći ne samo trgovačke rute prema Istoku, već za imati vojni pristup u zaleđe islamskog imperija. Zlato iz Amerike bilo je namjenjeno financiranju rata protiv arapa u Sjevernoj Africi. Nažalost, projekt spriječen ratom s protestantima.

Zašto je pao kršćanski Istok? Zbog nevjere. Dali su leđa Kristovom namjesniku na zemlji. Nije moglo biti blagoslova.

Ali, dok se gubio Istok, dobivao se krajnji Zapad za Sina Božjeg. Božja providnost nikad se ne gasi.

Što se događa danas? Danas se događa prokletstvo prvenstveno u Zapadnoj Evropi JER NEMAMO PAPU. Umjesto Kristovog Vikara tu je Sorosov perilac muslimanskih nogu. Tu je agent Novog Svjetskog Poretka koji zaziva prokletstvo na cijeli Zapad.

I nemoguće je imati oporavak Zapada dok Sveta Stolica stoji okupirana nekatoličkim uljezima. Samo u znaku prave, jedine Katoličke vjere može se spasiti i Istok i Zapad.

Dok se ta vjera ne povrati... naučimo se iz povijesti pada Istoka i uspona Zapada.

Tko sjedi na Svetoj Stolici, glavni je problem današnjice.

Razmišljanje o islamskom produru u Siriju i Egipat

Muhamed živi od 570 do 632.

610 u Meki po njemu ukazuje mu se arhanđeo Gabriel i govori mu da će (Muhamed) biti Alahov poslanik. Nakon 12 godina propovijedanja ima samo stotinjak sljedbenika. Tjeraju ga iz Meke u Medinu, 622. Naredne decenije do smrti, pokori cijelu Arabiju sa ne manje od 9 pohoda godišnje.

630. dolazi u Meku. Tamošnjem vođi, Abu Sufijanu, ponudi prihvatiti Islam (ili smrt). Muhamed je već bio vrlo moćan, i Sufijan prelazi na Muhamedovu stranu, recitirajući "šadadu": "Nema drugog boga osim Alaha i Muhamed je njegov prorok".

Tih godina šalje pismo caru Heraklitu s porukom "aslam taslam", tj. "podvrgni se Islamu i zadobij mir". Muhamed šalje 629. 3000 tisuće arapa koji idu u boj pjevajući "pobjeda ili mučeništvo" . Poraženi su od Rimljana (Istočno Rimsko Carstvo) na današnjem istočnom Jordanu.

633. neka arapska plemena su se htjela odvojiti od utjecaja Muhamedovog nasljednika, njegovog punca i kalifa, Abu Bakra. Ovaj odgovara terorom ubijajući na desetine tisuća arapa (muslimana), odrubljujući im glavu, razapinjanjem ili spaljujući ih žive. Ovi ratovi završavaju 633. i Abu Bakr umire 634. Nakon njega idući kalif, Omar bin al-Katab preuzima svu vlast i sve drži čvrsto pod rukom. Iste godine (634.) umire ali za života napada Siriju.

Vodeću ulogu u osvajanju Sirije ima bivši prvak Meke, Kalid. U svoje vrijeme rugao se Muhamedu, ali kad se ovaj vratio moćan, prihvatio je Islam i postao najljući neprijatelj svih nemuslimana. Muhamed mu daje crnu zastavu na kojoj je bijelim slovima bila ispisana šadada (ISIL-ova zastava je kopija).

Damask pada 635, gušeći se u krvi negdašnja prijestoljnica koja je čula propovijedanje Svetog Pavla.

Krajem ljeta 636. odvija se ključna bitka u dolini rijeke Yarmuk (blizu Tiberijadskog jezera), sa teškim porazom Rimskih snaga.

Rimski car Heraklit pada u malodušnost, makar je prije samo malo godina potukao herojski perzijance. Napušta Antiohiju i sklanja se u Carigrad. Antiohija i Jeruzalem padaju nakon šest mjeseci opsade, 637.

Onda dolazi red na Egipat, i konkretno najljepši grad klasičnog svijeta, Aleksandrija, gdje je Sveti Marko, evanđelista, ustanovio svoju stolicu. Nakon pola godina opsada, ne primajući pomoć iz Carigrada, pada Aleksandrija 641. Tadašnji kalif Omar naređuje s obzirom na Aleksandrijsku biblioteku, koja da je ostala sačuvana izmjenila bi u velikoj mjeri našu spoznaju o klasičnom svijetu: "Ako te knjige govore isto što i Kuran, ne trebaju nam. Ako govore suprotno, jednako ih spalite". Kronista Abdul Latif izvješćuje da su knjige paljene tokom šest mjeseci.

--------------

Zašto nije stigla pomoć iz Carigrada u Aleksandriju? Mnogi egipatski kršćani bili zahvaćeni herezom o samo jednoj (Božjoj) naravi Isusa Krista. Čemu onda truditi se za heretike?, mislili su određeni klerici u Carigradu.

Fatalna greška. Makar bili i zbunjeni, imaju neke veze sa kršanstvom (i dosta velike). U smrtnoj opasnosti, treba im pristupiti u pomoć da se i tako mogu uvjeriti da iznad osude greške postoji ljubav prema onima od kojih se očekuje ponovno vraćanje u puninu istine.

Ta greška ponavljala se nakon toga više puta. Uvijek sa istim posljedicama. Da li je Bog kažnjavao one koji su nas prethodili u vjeri? U smislu da je dopuštao da nas snađu posljedice našeg pogrešnog djelovanja. Bog nas čeka, ali nas ne sili. No, ako mi ne odgovorimo kako trebamo... posljedice su neminovne. I, vidimo, strahovito krvave.

Poslije su bili križarski pohodi katolika nastojeći osloboditi Svetu Zemlju. Istočno Rimsko Carstvo (koje se od 1857 pogrdno počelo nazivati iz zapadnih masonskih loža "Bizantija" da bi ih se odvojilo od njihovih kršćanskih korijena: vrlo bitan momenat, nije to bio njihov iskonski naziv, već ovih protivnika Božjih) nije surađivalo. Katastrofalna greška, kao što znamo iz povijesti idućih stoljeća.

Skraćujem: u XX stoljeću mi smo imali ljute i surove ratove promovorine na nacionalnoj bazi. Još jedna katastrofalna greška. Umjesto da se traži zajednički jezik spram dvoje velikih neprijatelja, Islama i Novog Svjetskog Poretka, Srbi i Hrvati zaboravljaju svoje prvenstvene vjerske korijene i ulaze u fatalne ratove, nevjerojatno teških posljedica.

Ponavljam: potrebno se je izdići iznad izvjesnih teoloških problema koji doista postoje (ja nisam bergoglianac niti koncilski ekumenista; jedina Crkva je Katolička, i "pravoslavni" su šizmatici... ali oni vuku duhovno porijeklo iz istog korijena, u čije ime treba tražiti zajedničku korist nasuprot velikim opasnostima), i oprijeti se onom što dovodi u opasnost za golu egzistenciju.

Pro Sorosov Avaaz daje savjet za izbore. I stvarnost također

Pro Sorosova nevladina organizacija poručuje evropljanima koji su loši momci:

 I svakidašnjica također:

 

Ravnozemljaši, zovu vas na putovanje da provjerite gdje je kraj svijeta

Živa istina: organiziraju putovanje do Antarktika da uslikaju ono što im nitko ne žele dati, njihovu sličicu Južnog Pola. I izgleda dokazati da je tamo kraj svijeta preko kojeg se ne može proći. I to gdje će oni doći, to okružuje cijelu Zemlju.

Prošle godine ovi luđaci su imali svjetski susret u Denveru, i sada idu na sve strane, samo je pitanje kad će početi u Hrvatskoj i u okolini. Za sada su na ovom blogu kao ose. A ništa, naložiš ih malo, pa ih onda pustiš iz lanca.

[Uživaju samo tako]

650 razvnozemljaša se okupilo na njihovoj konferenciji, i već daje plodove: idemo na put na kraj svijeta. Kad dođu do Južnog Pola, reći će: "eto vidiš da ne može dalje". Ili bilo što drugo.

["Teorija" počinje pseudonaučnim "eksperimentom" 1838. Za očekivati s takvim pogledom.]

Nastala je još jedna religija.

No, o čemu se ovdje radi? Jedan od njihovih glavnih zastupnika osim što je ravnozemljaš, negira holokaust, 11/9, itd. Što to znači? Miješaju bilo dio istine, bilo istinu, sa bezumljem i duhovnom bolešću ravnozemljaštva. Sve ostalo, što bi se makar djelomično ili potpuno moglo uzeti u obzir, oni obezvrijeđuju i daju u šprdnju. Zbog toga je netko moćan iza njih naložio ih na ovaj fanatizam. Služe neprijateljima istine.

Ovi ljudi su neutralizirani za bilo koju drugu borbu.