Odavanje počasti preminulom socijalističkom političaru, javnom homoseksualcu Pedro Zerolo, najzasluženijem za promicanje "homoseksualnog braka" u Španjolskoj... u madridskoj crkvi Sv. Antuna!

Madridski Nadbiskup, Carlos Osoro, zna dobro koji vjetar puše iz Rima:

Franjo pozdravlja jednu anglikansku "svećenicu"

S "draga sestro", Franjo pozdravlja švedsku luteransku "biskupicu" Antje Jackelén

Prima u privatnu audijenciju transeksualca rođenog žensko, zajedno sa partnericom. Put na trošak Svete Stolice

Ženama i transeksualcima pere noge na sam Veliki Četvrtak, na spomen Kristu koji to učini Apostolima, pri ustanovi sakramenta svećenstva i euharistije; dakle ovaj simbol ima samo sakranlu nakanu. Nadilazi svaku naravnu ljubav; taj čin smjera na milost koju Bog daje preko zaređenih osoba. Ono što je narav nije na istoj razini kao nadnaravni dar koji dolazi od Boga. Spuštajući nadnaravno na narvnu razinu, Franjo ide direktno protiv biti liturgije. Samim tim što je navodno Papa, iznad je Kanonskog Prava i ne može biti suđen. Ovim činom potiče i svećenike i biskupe činiti isto tako. Jedan papa ne može davati pouku koje idu protiv duha liturgije koji je isti i nepromjenjiv kroz dvije tisuće godina, i bit će takav do kraja svijeta. Krist nije prao noge ženama, a transeksualcima sram je i reći. Krist je prao noge apostolima ciljajući na dar i službu koja dolazi od Oca i Sina i Duha Svetoga, od Boga. Nije to ni čin ni simbol ljudkse solidarnosti. Koja se ovdje, preko svake mjere i zamisli, predstavlja preko najcrnje izopačenosti i razvratnosti. Kristov Vikar to nikad neće učiniti! A ovdje se otišlo još dalje: na istoj misi dala se pričest dotičnoj osobi:

Sve je ovo javno, da ne može biti javnije. I da čovjek ne uputi na ovo, i da ne smije reći da je ovo atentat na vjeru! Umjesto tako da reagiraju pastiri, praktično svi, uz vrlo male iznimke, ili šute, ili oponašaju:

Biskup Toleda (Ohio), Daniel Thomas, lažno od medija prikazan nasljedovatelj Kristova čina pranja nogu apostolima na Veliki Četvrtak, pere noge (03/04/2015) dvjema ženama u Quin of the Most Holy Rosary Cathedral. Ovaj čin je teški prijestup kanonskog prava koji je izričiti u zahtijevu da se noge peru muškarcima. Ali biskup Thomas ne naslijeđuje Krista, već Franju.

Posebnim pozdravom počašćuje svećenika Michele de Paolis, koji opravdava homoseksualntos. Prema riječima de Paolisa, "U današnjici, stav Crkve smatrajući homoseksualnost grijehom, jest strog, nehuman i stvara mnogo trpljenja kod homoseksualaca. Hvala Bogu da je doktrina Učiteljstva evolucionirala".

Itd., itd., itd. Eto, taj vjetar puše iz Rima, i Osoro  nije glup, sve to vidi i sve to zna. Zna dobro da biskup Bonny i kardinal Danneels,

nisu kažnjeni ni za što, ni za to što Bonny traži crkveno priznanje "istopolnim brakovima" i druge bombe, ni Danneels ni za svoje stavove, ni čak što je imao problema sa civilnim zakonom Belgije radi navodnog prikrivanja jednog neurednog svećenika. Naprotiv, sve izgleda da cvjeta:

Ali pravovjernom belgijskom nadbiskupu Leonardu, toliko pravovjernom da oni kojima smeta zdravi nauk ne mogu ga trpjeti pod bijelim suncem. Pri svom učestvovanju u debati pri Slobodnom Sveučilišti Brisela, u travnju prošle godine, bio je mizerno napadnut od Femen aktivista:

Nakon napada, uzeo je bačeni Gospin lik, prethodno napunjen vodom da bi ga poprskali, te ga pobožno poljubio radi zadovoljštine i zbog krotkosti Božjeg čovjeka:

"Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju". Mt 5:5

E ovom nadbiskupu je prihvaćena automatski ostavka tek što navrši ovih dana sedamdeset i pet godina (ovaj crkveni propis donešen je od Pavla VI, ukidajući prethodni prema kojem su biskupi imali doživotnu jurisdikciju). 

Sve to zna Osoro. Interesantno je da dok je bio Nadbiskup Valencije, za vrijeme Benedikta XVI, djelovao je dosta dobro. Nije bilo nekih ispada vezanih s njegovom osobom ili načinom djelovanja. Ali sad, on izgleda ima sluha za Franjinu orijentaciju. On dakle djeluje kao jedna vrst političara koji ne gleda na princip, već se priklanja trenutačnoj tendenciji. Njemu je princip biti s Franjom, ne stršiti od Franje. I ako će Franjo u vodu ili u vatru, on će za njim. Čovjek se pita: da li Osoro hoće biti kardinal? "Nije red" da Madri neimadne presjedavajućeg biskupa koji ne bi bio kardinal. Eh, treba zato ispuniti obrazac već prema tomu kako se sviđa onomu koji navodno ima vlast proglasiti kardinalom ovog ili onog. Pa i kad ne bi bilo u pitanju kardinalsko zvanje i počast, jedan pastir treba neprikosnoveno da brani Kristovu baštinu i nauk.

I šta sad vidi Osoro što se giba, što se tolerira, što se podnosi i što prolazi? Podsjetimo se.

Kardinal Bagnasco služi misu još prije dvije godine za dušu preminulog svećenika, Don Gallo, poznatog po svojim stavovima prema homoseksualnosti, bolje reći pro sodomita, koji je kritizirao Crkvu zbog svog nauka prema ovog u nebo vapijućem grijehu:

Kojih je štola bilo na misi?

Don Gallo, je bio omiljeni gost ljevičarskih mas medija Italije, na sprovodu je bila samovoljno intonirana poznata pjesma italijanskih partizana, "bella ciao, bella ciao, ciao, ciao..." od njegovih ljevičarskih simpatizera. Uglavnom, tomu ih je on sam i najviše i podržao. Ovaj video je na samu Bezgrešnu 2012, sam Don Gallo je bio služio misu:

A ko je još služio misu? Don Giotto, koga već poznamo sa par slika koje sam stavio na blog, i koje nisu manipulirane, već napravljene usred bijela dana i naočigled sviju. Slijede katastrofalni prikazi ove mise zadušnice, u kojoj je Gospodin užasno uvrijeđen bogohulnim postupcima. Tijelo Kristovo su bili dali notornim transeksualcima. Sve na RAI:

Sve se to danas dešava u Crkvi, bolje reći, ovo su dozvoljeni atentati na Crkvu. Dozvoljeni odozgor i tolerirani, jer znaju oni zabraniti što im je volja. Don Jose Pinto, brazilski svećenik, ovako je plesao dugo vremena, da ne kažem godinama, i nije bilo nikakvih problema, sve dok jednom ne dade poljubac javno jednom poznatom brazilskom pjevaču, pa je to bilo kao previše. Eto, kao čaša se prelila, ali ta čaša je izgleda bila bidon:

Mislim da je dosta primjera, sigurno i previše. Ali onaj koji hoće gledati na stranu, nek zna da nojeva politika ne vodi ničemu. Treba da vidi stvarnost i da ne priča bajke. Ovo je jedna realna tendencija koja je doista toliko značajno prisutna da su u stanju sve ove stvari da se dogode.

Osoro sve ovo vidi, čovjek je sustava i on će se prilagoditi svakoj nadošloj situaciji. Nalik je, kažem, političaru koji je uvijek na vrhu. Kakav je problem promjeniti košulju snalažljivom čovjeku? Još od prije nego što je bio izabran na konklavi, Bergoglio je jasno davao do znanja tko je i kako misli. Neka od njegovih prijateljstava su jako značajna. Na primjer, od Clelije Luro Podesta, žene bivšeg biskupa Jeronimo Podesta, koji je "ostavio sve zbog ljubavi" (to jest, Clelije). Dotična je veliki Franjin pobornik te je nagovještavala praktično "proljeće" u Crkvi nakon njegova izbora:

Neki kažu da se biografskom knjigom «Isusovac», iz koje smo već komentirali jedan dio, jasno prikazao kao novi kandidat za papu. Njegova omiljena slika Isusa raspetog sa hebrejskim oznakama:

Prisustvovanje na židovskoj ceremoniji hanukaha:

Jako je značajan njegov odnos sa židovima, s kojima je toliko obziran da je u stanju i prikriti križ kad razgovara sa njima:

To je odmah skužio, ako već tako nije i mislio, Njujorški Kardinal Dolan, ovdje prikazan na jednoj konferenciji u židovskoj sinagogi. Križ se sakriva:

Sve su ovo samo neki od tolikih detalja – detalji, ali jako značajni - za imati u obzir. Drugim riječima i kratko i jasno i nepogrešivo: smjer vjetra je jasno pokazan.

I što sad preostaje? Onom koji hoće u zajedništvu sa Franjinom misli – koja očito nije Kristova, niti nauk Crkve – krenuti naprijed i brazditi punim jedrima... samo ih treba okrenuti prema vjetru,... i sve sređeno.

Ali varaju se. Razmišljaju ovako: «s papom sam, to jest sa Crkvom, te i s Bogom», jer tko nema Crkvu za majku, ne može imati Boga za Oca, stara je istina izložena i istumačena od crkvenih otaca. I još: Ubi Petrus, ibi Ecclesia, gdje je Petar, tu je Crkva. Ovo je razmišljanje korektno... ali kad imaš papu. Crkveni naučitielj, Sv. Roberto Bellarmino je jasan u svom izlaganju De romano pontifice (O rimskom prvosvećeniku): «notorni heretik ne može biti papa, jer se heretik odvaja ipso facto od Crkve, Tijela Kristovog; a tko ne pripada Tijelu, ne može mu biti ni glavom». No, o ovim pojmovima se može pisati i razlagati puno više, što će biti i predmet ovog bloga idućih mjeseci; koncept je previše opsežan. Samo treba imati na umu: ne očekuj da će reći nešto totalno protiv objavljenog u Vjerovanju ili sl. Nikad neće reći da su Bog četiri osobe, na primjer. Ali će djelovati u skladu s ne katoličkom misli, ili vrlo često preko dvoznačnih tvrdnji, dok je vjera jasna, duboka, ali vrlo jednostavna i svijetla. Jedan vjernik ne može slijediti Franju sumnjajući u ispravnost nauka. Također, u buli Ex cum apostollatus officio, Pio IV ističe da jedan heretik ne može biti imenovan papom. Toliko se je u svoje vrijeme držalo ovih odredbi, da je Papa Julio II, nasljednik Aleksandra VI, morao se prvo odreći svojih koncilijarističkih heretičnih stavova s kojima je bio ranije šurovao, prije nego što je mogao prihvatiti biti papom.

Sve ove stvari nekad su se tumačile... danas su zapostavljene, nitko ih ne objašnjava, ili vrlo malo. Onaj tko o njima govori stavljen je pod upitnik, blago rečeno, ili praktično smatran najvećim mogućim neprijateljem Crkve. Što jednostavno nije istina, jer u Crkvi istina mora biti iznad svega; i nauk Crkve zbilja nepromjenjiv. Vrijedi i život i čast izgubiti za održati neprikosnovenim stav Crkve. U suštini, Božju Objavu koja je nepromjenjiva.

No, o svemu ovome podrobno idućih mjeseci. Cilj je ovog bloga upozoriti vjernike na bitne promjene koje se žele naturiti, ili se već skoro otvoreno naturaju. Posebno upozoriti na veliki udar koji se sprema na idućoj Sinodi o obitelji. U ovom blogu nema poziva na «viđenja», «snove» i ostale pseudo razloge, već na čvrstu teološku bazu, u potpunoj suglasnosti sa nepromjenjivim crkvenim naukom, koji mora biti isti od vremena Apostola do sada (Mortalium animos,  Pio XI, 1928).

---------------------------------------

I, vraćamo se konačno na svagdašnjicu, na činjenicu koja je motivirala ovaj članak.

Prije toga, moramo kontekstualizirati događaje koji su se zbili ovih dana u Madridu. Početkom šestog mjeseca preminuo je socijalistički političar i izaslanik, Pedro Zerolo. Otvoreno je priznavao svoju sodomsku naklonost, do te mjere da je bio političar koji je najviše doprinuo ozakonjenju «istopolnih brakova», kojeg je između ostalog i sam sklopio:

Poznat je njegov sramni delirij na socijalističkom mitingu od prije nekoliko godina, kad je na tribini vriskao: "Koliku sreću nam je donio Zapatero  nakon izbora, ama neki od nas ne prestanemo imati orgazam jedan za drugim. Orgazam jedan za drugim. Nikad nisam imao jo toliko orgazama. Prvo onih što mi ih daje moj muž i poslije onih što mi ih daje Zapatero, demokratske orgazme".

Valja ga vidit kako vrišti:

Rođen u Venezueli (Caracas, 1960), posvetio je život i djelovanje u španjolskoj politici promidžbi "gay braka", kojeg je sam osobno i sa svojim "mužem" uvelike "svjedočio":

Slavio je naveliko donošenje zakona o "gay braku" na gradama parlamente u društvu transeksualca Carla Antonelli:

Jedan od glavnih učesnika gay parade Madridu, ponovo sa Carla Antonelli, i svakako u društvu istaknutih ljevičarskih političara:

I ne samo to, to nije ni za početak. Promotor prvog "civilnog krštenja":

Uglavnom, to je bio Zerolo, mislim da je dovoljno jasna njegova inicijativa i djelovanje. Ovim je stvarima prvenstveno posvetio svoj život i političku aktivnost. No, što se sad dešava? Jedan svećenik, poznati «naprednjački» svećenik «Padre Angel»,

(s lijeva, s desne strane je Nadbiskup Osoro) predsjednik jedne poznate filantropske organizacije «Mensajeros de la Paz» (Glasnogovornici - možda bolje prevesti sa Nosioci - Mira), svećenik koji se u zadnje vrijeme jasno izrazio za priznanje homoseksualnih brakova od strane Crkve, te ukidanje zabrane abortusa, organizirao je 17-og ovog mjeseca počasni akt – molitvu u svojoj župi Sv. Antuna, upravo samom Pedru Zerolo. Čin je bio dopušten od strane Nadbiskupa Osoro, Čin je bio naviješten na vrijeme:

Te je uglavnom ovako izgledao:

 Također je bio prisutan bivši socijalistički ministar obrazovanja

Iza prekrasnog kipa Srca Isusova, citat iz Franjinog Evangelii Gaudium, "da onaj koji traži Boga ne naiđe na zatvorena vrata crkve"

Anglikanski "pastir" pri "počasti". Iza, "pastirica" iste klase.

Nakon ne malog skandala tolikih vjernika koji nikako ne shvaćaju o čemu se radi, i nakon što je ovaj anglikanski (šta on ima tu da radi u katoličkoj crkvi? Ah, znam, ništa novo) gay-pastir još iskoristio priliku da na samom spomen činu «izađe iz ormara», gay žargon kojim označuju javno priznanje homoseksualnosti, Nadb. Osoro je izrazio svoje negodovanje (u dobra doba!) zbog ovako održanog čina.

Znaš, vuci ti nekog drugog za nos. Sve je to čista politika, Osoro, tako oni rade i ti to znaš. To je politika-praksa svršenog čina. Ti nešto proturiš, ja kao da to nisam znao, onda prekorim ali primjer je ostao. Tako ja operem ruke, a ti si dobio svoje.

U redu, care, u redu. A sad ću ja malo ozbiljno. Citiraću i komentiraću kratko razmišljanja jednog ozbiljnog teologa dvadesetog vijeka, Biskupa Fultona Sheena, iz njegove knjige Komunizam i Svijest Zapada (1948):

«Antikrist neće biti tako zvan, jer inače ne bi imao sljedbenika. On neće imati crvenu kožu, niti rigati sumpor, niti nositi trobod; neće mahati strijelom poput Faustov Mefistofeles. Njegova je bit laž i prevara, takav mu je i alat. Baš zato uspijeva varati, jer se predstavlja u prividno dobrom obličju. «Nema đavla», to mu je cilj uvjeriti ljude. Koliko ga ljudi manje upoznaju, to ima veću moć. Bog definira samog sebe kao «Ja sam onaj koji jesam», Đavao se prikazuje kao «Onaj koji nisam».

«Nigdje u Svetom Pismu ne možemo naći nešto sličnom popularnom mitu Đavola kao rugonje obučenom kao prvi «crveni». Radije je prikazan kao anđeo oboren s neba, kao «Knez ovog svijeta», čiji zadatak je reći nam da nema drugog svijeta (opaska: i zbog toga se skoro isključivo odnosi samo na ovaj život: bitna je solidarnost, problem nezaposlenosti, mir; uglavnom sve ovozemaljske vrednote. One jesu bitne za kršćanina, ali kao posljedica vjere u Boga koja se ne izbjegava staviti na prvo mjesto). Njegova logika je jednostavna: ukoliko nema Neba, nema ni Pakla; ako nema Pakla, onda nema ni grijeha; ako nema grijega, nema ni suda; i ako nema suda, onda je zlo dobro i dobro zlo. Ali iznad svih ovih opisa, Naš Gospodin nas je upozorio da će zavodnik toliko Njemu samom biti sličan da bi  zaveo i izabrane – doista đavao obično naslikan s rogovima i sl., nikad ne bi bio u stanju zavesti izabrane. Kako će on, dakle, u ovo naše vrijeme naći sljedbenike za svoju novu religiju?

Pred komunistički ruski mislioci smatrali su da će doći pod obličjem Velikog Humanitarca; on će govoriti o miru, napretku i punini ne kao onom što bi nas vodilo Bogu, već cilju u samom sebi.

... u slici trećeg napastovanja Kristova, kada mu đavao govori da mu se pokloni i onda će mu uručiti sva kraljevstva svijeta, prilika je napasti koja će predstavljati novu religiju bez Križa, liturgiju bez osvrta na svijet koji će doći, religije koja će trebati razoriti  Religiju od Boga objavljenu, ili politike koja će biti religija – one koja će tražiti dati Cezaru ono što je Božje.

U sred ove prividne ljubavi prema svijetu i veličajnih govora o slobodi i jednakosti, on će imati jednu veliku tajnu koju neće reći nikom: on neće vjerovati u Boga. Jer će njegova religija biti bratstvo bez Očevog posinjenja, on će zavesti čak i izabrane (Mt 24: 24). On će podići protivcrkvu, koja će biti majmun Crkve Božje, jer on, Đavao, je majmun Božji. Ta će ustanova imati sve oznake Crkve, ali naobratno i ispražnjene od Božjeg sadržaja. To će biti mistično tijelo Antikrista koje će imati u sebi prividnu sličnost tijelu Crkve...“

Franjo, ko te slavi! Neprijatelji Božji ti se dive i laskaju ti! Sjeti se Franjo, sjeti se Jorge Mario: «Jao vama kad vas svi ljudi budu slavili, ta tako su postupali i sa lažnim prorocima.»

Ovo je logična interpretacija Franjinih riječi „tko sam ja da sudim“. Logična, jer reći "tko sam ja da sudim", makar ispratio te riječi navođenjem okolnosti da se netko pokaje, dovodi do ovih efekata. Jera ako se ja zbilja pokajem, ne djelujem više kao homoseksualac. Prestajem to biti! Makar slabost nekoga neobjašnjivo vukla neurednim napastima, mora se takvima oprijeti. To je vrlo jednostavno. Uostalom, koja je razlika između svećenika i oženjenog čovjeka iz perspektive ćudoređa? U jednoj ženi, ma koliko bilo navodnih napasti, pravi čovjek mora ostati vjeran zadatoj riječi. Svi se moraju boriti ako je potrebno, a jedan sodomac, budući je njegova navodna tendencija gadno protiv same naravi (te vapije Bogu tražeći kaznu), još i više. Vidiš kako je to jednostavno za objasniti? Reci tako danas, i raspeti će te. Uostalom, zar nije to blažena sudbina valjanog kršćanina?

Tko sam ja da sudim? Pa, evo, podjsetiti ćemo se učenja Crkve o papinom autoritetu i dužnosti i prava suda:

Prvi Vatikanski Koncil: Rimski Prvosvećenik je vrhovni sudac vjernika.

Inocencije I: Papa ima autoritet za osuditi ono što je malo i odobriti ono što je pohvalno.

Efeški Koncil: Petar u svojim nasljednicima živi i sudi do sada i uvijek.

Klement VI: Rimski Prvosvećenik može suditi svakoga i od nikoga može biti suđen. (Opaska: ovo je ovako na osnovu vjere u Kristovo obećanje; kad bi se radilo samo o ljudskoj osobi ili Crkvi kao ljudskoj instituciji, ovakva tvrdnja bila bi nemoguća. Sud Pape zasniva se na tome što je Krist Mistična Glava Crkva, a Papa vidljiva; ali te dvije glave su u suštini jedna, jer Crkva u protivnom bila bi monstrum sa dvije glave - Bonifacio VIII)

Itd. Završavam novijim dokumentom: Katekizam Katoličke Crkve: Dati sentencije pripada "onom kome su predani ključevi".

Drugim riječima: pravi papa će nedvosmisleno označiti dobro kao dobro, i zlo kao zlo. Čin homoseksualnosti je sam u sebi loš, žestoko neuredan, i tko ga vrši zlo radi. A osobu uvijek trebamo potaći da se odvrati od neuredna puta, to je sve. Svak te tako razumije... i kad bi to danas papa rekao... bio bi razapet kao i Krist... ali bi izvršio svoju dužnost i Crkva bi ostala još jača.

Ovdje  treba pojasniti par stvari. Naš Gospodin nam je potvrdio, i njegova riječ ne vara niti može doći na manje: ni vrata pakla neće moći nadvladati Crkvu. Ali Crkva može ostati izvjestan period vremena bez pape. Doista, tako je uvijek nakon smrti jednog pape i proglašenja slijedećeg... nema pape, ali Crkva ostaje. Bilo je perioda i po dvije pune godine bez pape, a bilo je i 36 uljeza, antipapa. Najveće nesreće u Crkvi su se desile upravo za vrijeme prazne Stolice. Istočna Šizma 1054-te tako se dogodila, baš u vrijeme kad se čekalo na novog papu. Velika Zapadna Šizma krajem četrnaestog stoljeća uspjela je dočekati čak tri pape u isto vrijeme; za jednog, zvao se Ivan XXIII znalo se da nije papa, ali imao je pristalica, a druga dvojica svaki posebno imali su kasnije kanonizirane svece kao najveće podupirače.

Ali sve to vrijeme ništa je u poređenju s ovim, kad se modernizam (teološki pojam označen od Pija X kao sažetak svih hereza) duboko uvukao u Crkvu (cijeli ovaj opsežni članak svjedoči o tome).

Ne bulaznim, stvar je samo o tome što se bitne stvari zašutkuju, dok zlo napreduje. Naznačujem sada jednu realnu, ali jako bitnu stvar, na znam čak ni da li je prevedena na hrvatski. Ali činjenica je da postoji jedna konspiracija italijanske masonske lože Alta Vendita, još od 1820, navana Permanentna Instrukcija Lože Alta Vendita, koja je Božjom providnosti pala u ruke Papi Grguru XVI. Bila je prvi put tiskana po molbi Pape Pija IX. Po kratkom apostolskom pismu od 25 veljače 1861 Pio IX je potvrdio autentičnost tih dokumenata. I Pio IX i kasnije Leon XIII su htjeli da se ovo djelo upozna. Citiram najbitnije:

„Projekt koji počinjemo nije djelo jednog dana, ni jednog mjeseca ni godine dana; može trajati nekoliko godina, možda i jedno stoljeće; ali u našim redovima vojnik umire i borba se nastavlja...“

(Opaska: cilj im je postići papu – ili čak jednog njihovog koji bi došao na mjesto pape - prema njihovim željama.) „Međutim, da bismo osigurali jednog takvog papu sa odgovarajućim nakanama, treba prvo pripremiti generaciju dostojnu kraljevstva o kojem sanjamo.

Ostavite na stranu starost i zrelu dob; posvetite se mladima i, ukoliko je moguće, još i djetinjoj dobi... postiči ćete bez mnogo truda reputaciju reputaciju dobrog katolika i rodoljuba bez dvoličnosti. Ova reputacija učiniti će da se naša doktrina usadi u srcima mladog klera, koliko u samostanima. Nakon nekoliko godina ovaj kler zasigurno če doći na sve pozicije. Bit će on koji će vladati, administrirati, suditi, formirati vjeća, i bit će pozvan izabrati Pontifeksa koji će trebati kraljevati, i ovaj papa, kao i većina njegovih suvremenika, bit će više manje napojen italijanskim humanitarnim principima koje ćemo staviti u cirkulaciju. Ovo je goruščino zrno koje povjeravamo zemlji; ali sunce pravde učiniti će da raste do najveće moći, i jednog dana vidjetićete koju će žetvu dati ovo zrno...

Ako želite ustanoviti kraljevstvo izabranih na prijestolju Babilonske bludnice, neka kler maršira pod vašom zastavom, vjerujući da uvijek ide pod zastavom apostolskih ključeva.“

Sve se slaže, zar ne? Pape su govorile da se ovi dokumenti čitaju, da se dadne pouka i u pozorenje na ovo, tko to radi? Tko je ovdje fanatik?

Idemo malo se još osvrnuti na prošlost. Prije malo više od sto godina, Alta Vendita je bila skoro ostvarila svoj plan. Državni Sekretar Svete Stolice već za vrijeme Leona XIII (kraj devetnaestog stoljeća, početak dvadesetog), Kardinal Rampolla,

Bio je po svoj prilici mason, prema izvjesnim kasnijim informacijama i provjerama koje ovdje za sada moram izostaviti. No, golemo je što je na konklavi 1903-će bio izabran za Papu. Međutim, u to vrijeme još je Austrijski Car Franjo Josip imao pravo veta na izbor pape. Kad mu je bilo javljeno da je izabran Rampolla, nije to dopustio (najverojatnije zbog političkih razloga). Tada je to bilo kanonski moguće na osnovu usluga koje je Sveta Stolica zahvaljivala Austro Ugarskom Carstvu. Nakon toga, bio je izabran Pio X, kasnije proglašen svetim. Pio X je nastojao udaljiti Rampollu što je više mogao, ali je osveta Rampolle bila na dugom štapu. Nasljedio ga je na mjestu Sekretara Svete Stolice njegov suradnik, Kardinal Gasparri; obodvoje su potpomagali njihovog suradnika Biskupa Tedesci. Ovaj je imao svog štićenika, mladog svećenika Angela Roncalli, 

budućeg Ivana XXIII. Dok je bio seminaštarac bio je istraživan radi čitanja neprihvatljive sinkretističke literature Rudofla Steinera (inače, rođen u Donjem Karlevcu. 1861-1925).

Nadbiskup Milana, Montini – budući Pavao VI, imao je za sekretara jednog komunističkog štijuna koji se prijavio u bogosloviju s nakanom biti najbolji đak i doći na što više mjesto. Tako je došao do položaja sekretara Montinija, te došao do informacije o katoličkim svećenicima koje je Pio XII slao u komunističku Rusiju da bi dali sakramente skrivenim katolicima. Tajanstveno svi su ti svećenici bili  prokazani, uhvaćeni i streljani ili poslani u koji Gulag gdje su umrli.

Saznavši za ovo, Pio XII je protiv svakog običaja uskratio zvanje kardinala Montiniju, makar bio Milanski Nadbiskup. No, kardinalem ga je proglasio Ivan XXIII, te tako doveo ga u poziciju da bude izabaran na konklavi nakon njegove smrti. Njih dvojica prvenstveno su najviše doprinijeli otvaranju i teku Drugog Vatikanskog Koncila, koncila koji je „trebao otvoriti prozore Crkve da uđe svježi zrak“. Iz svijeta, pitamo se? Po plodovima ćete ih prepoznati: u zadnjih pedeset godina prisustvovanje katolika na sv. Misu smanjilo se u Nizozemskoj od 90% do manje od 5%; Quebec isto tako, Francuska slično, Italija, Španjoslka... zemlje za ne prepoznati. Logično, jer ako je svijet tako dobar, šta imam raditi u Crkvi? No, o ovome također potrobno naknadno.

Pitamo se, dakle, da li se Bergoglio ponudio za misiju koja mu je namjenjena?

Bez daljeg, italijanska Loža Velikog Orijenta je bila jako zadovoljna nakon njegovog izabranja:

Što se mene tiče, njegovo učenje nije Kristovo, to tvrdim, te na osnovu toga ta osoba, u koliko njegova doktrina, ne postoji za mene.

Postoji ukoliko ću upozoravati na zabludu njegovog nauka.

EPILOG: Na osnovu izloženog, donosim svoj stav:

1) Ne vjerujem da je Jorge Mario, zvani Franjo, Kristov Vikar. Ne vjerujem, jer vjera makar bila iznad razuma budući da potiče od samoga Boga koji ne može lagati, mora biti neophodno razumna. Vjera nije iracionalna. Ne možemo vjerovati jer to "papa kaže". Ono što pravi papa govori uvijek mora biti u slaganju sa pokladom vjere. Bilo je slučajeva u povijesti kada je neki papa, konkretan slučaj Ivana XXII, iznio u tri propovijedi tokom dva mjeseca krivi nauk o blaženom gledanju pravednika nakon smrti (on je pogrešno bio tvrdio da se na to mora čekati, i u slučaju potpuno očišćenih, sve do Sudnjeg Dana na kraju vjekova). Bilo mu je ukazano da nije u pravu (makar ta teza do tada nije bila proglašena dogmom, ipak je bila sadržana u tradiciji), te da se mora opozvati od tog učenja. To je i učinio vrlo brzo nakon toga, praktično na smrtnoj postelji. Ovo je najizraženiji slučaj papinog ispravljanja (praktično jedini u povijesti), ali je bitno ovdje što je ispravio svoje krivo učenje, i time pokazao da je pravi papa. Jer papa nikad ne može naučavati pogrešno učenje. Kod Franje bih ih trebalo biti na desetine i desetine.

2) Nemam autoriteta deklarirati ga ne papom ili anti papom. To pripada pastirima. Molim se za njega i za Crkvu da nas što prije izbavi od ove situacije.

Heretični belgijski biskup Bonny, umjesto da je smjenjen, pozvan na Sinodu o obitelji

Biskup Antwerpa (Belgija), Johan Bonny

Prvog devetog prošle godine, imenovani biskup je uputio pismo Vatikanskoj Sinodi o obitelji, pismo na dvadeset i dvije stranice u kojem se zalagao, između drugih nevjerojatno teških stvari (dati pričest rastavljenima i ponovno vjenčanima u novim vezama, upoznao je jako dobre kršćane koji nevjenčano žive, itd.), za mjenjanje crkvenog stava prema "jednospolnim brakovima", to jest, "brakovima" sklopljenim među homo i biseksualcima (!?).

Nakon toga, u dvanaestom mjesecu prilikom intervjua listu DeMorgen, otvoreno se izavio za crkveno priznanje "brakova" među homoseksualcima.

I što je tu nagore? Što je sve ovo javno, na sva zvona, i nije mu pala dlaka s glave!

On je idalje biskup. A ja ovdje to kritiziram, i ja sam sad hajvan. Šteta je već napravljena, zar ne vidite? Samo se ova šteta može, donekle, izmiriti slanjem u šetnju dotičnog. Kako bi bilo da ima reda i zakona, da ima VOLJE. A... izgleda da je nema!

NAPROTIV! Pozvan je ovaj isti (klikni ovdje, vijest je objavljena upravo za 17 šestog 2015-te u L'Osservatore Romano, str. 7), dotični, opisiani i prokazani... na sinodu ove godine u desetom mjesecu na kojoj će se govoriti o i ovim pitanjima, po svemu sudeći.

Franjo izgleda da hoće diskusiju. Kaže, "kakva je to Crkva kad nema diskusije! To je onda groblje!" To reče prije neki dan na susretu sa karizmatskim svećenicima (oko segunde 35):

To vrijedi za zaluditi harlovine, koje dopuštaju da ih se zaludi. DISKUSIJA U CRKVI MOŽE POSTOJATI JEDINO MEĐU DOPUŠTENIM STVARIMA, ONIM ŠTO SU ISTINA I JEDNAKO VRIJEDNE, TE SE TRAŽI NAJBOLJA OPCIJA, UVIJEK DOPUŠTENA. Ali ne postoji diskusija između dobra i zla! Onog što se zna da je loše, i onog što je dobro.

To je vrlo jednostavno: tko voli nek izvoli. Nauk je ovakav: potrudimo se da ga izvršimo kao što se uvijek radilo u Crkvi. Ne postoji druga opcija. I ne samo u Crkvi, tako je i u vojsci, i u tehnici i znanosti i inače. U svemu gdje se koristi zdrav mozak.

To je izgleda Franjina strategija: provući kroz navodne diskusije jedan drugi nauk, predstaviti ga kao jednako valjan. A stvarnost je ovakva: ne mogu zajedno opstati jedna tvrdnja, i njoj suprotna. Time bi se narušio princip protuvriječnosti, i onda bi bio u stanju sve moguće tvrditi, i cijela bi se zgrada srušila.

----------------------

Možda će mi sad netko reći: "pretjeruješ, danas se tako postupa, želi se djelovati preko milosrđa te da na taj način zastranjeli dođu sebi". Drugim rječima, "pričekaj malo, nije to baš tako teško. Doći će sve na svoje". Uglavnom tako.

Ama je li molim te.

E pa sad pogledaj ovo. U Paragvaju bio jedan biskup, ono pravi, što bi rekli, jedan kroz jedan. Došao na biskupiju 2004-te, imao kojih tridesetak bogoslova (Ciudad del Este, biskup Livieres). Ovaj dakle Biskup Livieres bio je pravovaljan (usput da spomenem, pripada Opusu Dei). Tek što je došao, vidio je veliki upliv teologa oslobođenja (u suštini, marksizam u navodnoj kršćanskoj odjeći. Istina je da Južan Amerki ima velikih socijalnih problema, ali ovi nikad neće biti prevaziđeni ovim, u biti nekršćanskim poukom i filozofijom) u bogosloviji. To je očistio od danas do sutra, stavi profesore kako Bog zapovijeda, Potaknu pobožnost i tradicionalni nauk, dopuštao misu na latinskom po Trentskom ritu, i slično. Rezultat je bio da je nakon deset godina broje bogoslova porastao na više od dvije stotine, mladih, probranih ljudi.

I ovi postupci mu nisu bili oprošteni. Smjenjen je bio prošlog ljeta, nije mu bilo dopušteno ni zarediti zadnje bogoslove.

Zašto? Sam glasnogovrnik Svete Stolice, Lombardi, izjavio je da je to bilo zbog "odgoja u bogosloviji", te neodgovarajućeg odnosa prema jednom drugom paragvajskom biskupu, kojeg je Livieres, iritiran zbog neopravdanih optužbi, "nazvao homoseksualcem". 

Biskup je Livieres ukazao na dotičnog Nadbiskupa Cuquejo ovim riječima: "To je jedna loša osoba i opravdavajući zaključci upućuju na njega kao  homoseksualca".

Da li su Liveresu bili pukli živci i da je tako otvoreno rekao više nego što je trebao? Mogli bismo reći da je tako, ali bimo isto mogli reći da bi se moglo i ispitati i ponašanje i nauk Nadbiskupa Cuquejo:

Uglavnom: Bonny ostaje, i još je nagrađen; Cuquejo je bio ostao, Livieres napolje. Dakle, radi se što se hoće i jer se hoće.

Biskup Livieres je ostao bez dužnosti. Nakon smjene, izjavio je: "Franjo će morati platiti račun Bogu za ovo što je učinio". 

Biskup Liveres (69 god.) sa svojom majkom koja je također živjela s njim u biskupskoj residenciji

Prenosimo vijest: Franjo će održati svoj prvi zvanični susret sa gay aktivistom prilikom posjete Paragvaju

Hoće li itko molim vas više, reagirati na ovu sramotu? Ima li tu pastira da dignu riječ protiv ovakvog štetnog utjecaja na Crkvu? Dosta, dosta, dosta!

Presnosim vijest sa ovog portala (kliknuti na redak), kopiram u potpunosti:

Nakon toga prenosim zvanični poziv upućen jednom aktivisti od strane "Katoličkog" Sveučilišta "NUESTRA SEÑORA DE LA ASUNCIÓN" (Sveučilište Blaženog Uznesenja):

"La Conferencia Episcopal Paraguaya, a través de la Comisión Organizadora de la Visita de Su Santidad el Papa Francisco, reconoce el alto impacto de su organización en la sociedad paraguaya, por lo que invita a 1 (un) representante de la misma a participar de este encuentro a realizarse en el estadio “León Condou” (Marcelino Noutz casi Avenida España - Asunción), el día sábado 11 de julio."

"Biskupska Konferencija Paragvaja, preko Organizacijske Komisije Posjete Svetosti Pape Franje, priznaje veliki utjecaj vaše organizacije na paragvajsko društvo, te odlučuje pozvati jednog predstavnika iste učestvovati na susretu koji će se održati na stadionu “León Condou” (Marcelino Noutz casi Avenida España - Asunción), u subotu 11 srpnja."

Pope Francis Will Hold His First Public Meeting With A Married Gay Activist

The meeting will be held during a visit to the South American country Paraguay — and the meeting was the Catholic Church’s idea.

Simón Cazal (left), executive director of SOMOSGAY, kisses his husband, Sergio López, during their 2012 wedding in Argentina. facebook.com

posted on Jun. 11, 2015, at 11:18 p.m.

J. Lester Feder

BuzzFeed News World Correspondent

Pope Francis is slated to hold his first public meeting with a married gay activist during a visit to Paraguay in July.

The activist is Simón Cazal, executive director of the Paraguayan LGBT rights groupSOMOSGAY, who married another SOMOSGAY activist, Sergio López, in neighboring Argentina in 2012. Though the pope has reportedly held pastoral meetings with some LGBT people, this meeting marks the first time he will publicly meet with an LGBT political activist.

Cazal received an invitation on June 4 from the committee of the Paraguayan bishops’ conference to participate in a roundtable with the pope and civil society leaders. The invitation — provided to BuzzFeed News by SOMOSGAY — said it was extended in recognition of the “high impact of your organization on Paraguayan society.” The meeting will be held on July 11 in the capital, Asunción.

López told BuzzFeed News that the invitation came as a total surprise — the group had not requested to be included in the meeting. Paraguay also is one of the few South American countries where no protections exist for LGBT people or same-sex couples; their marriage in Argentina has no legal force in their country.

The invitation comes shortly after SOMOSGAY launched a campaign calling on the Catholic Church to “abandon the positions of intolerance and insults dehumanizing LGBT people.”

SOMOSGAY made international news last June when riot police violently removedLGBT protestors supporting a resolution supportive of LGBT rights when they clashed with religious conservative protestors before the beginning of a meeting of the Organization of American States in Asunción last year.

López told BuzzFeed News on Thursday that they are counting on the pope to “address the issue” of violence targeting LGBT people “since the OAS repression went completely unnoticed and unrecognized by the church here.” This was especially galling, López said, because “the whole repression happened during a Catholic march.”

This is the invitation from the organizing committee to Simon Cazal.

UNIVERSIDAD CATÓLICA “NUESTRA SEÑORA DE LA ASUNCIÓN”
RECTORADO

Asunción, 04 de junio del 2015.

Sr. Simon Cazal
Director Ejecutivo
SOMOSGAY
Presente

De nuestra consideración:

“Es hora de saber cómo diseñar, en una cultura que privilegie el diálogo como forma de encuentro, la búsqueda de consensos y acuerdos, pero sin separarla de la preocupación por una sociedad justa, memoriosa y sin exclusiones. El autor principal, el sujeto histórico de este proceso, es la gente y su cultura, no es una clase, una fracción, un grupo, una élite. No necesitamos un proyecto de unos pocos para unos pocos, o una minoría ilustrada o testimonial que se apropie de un sentimiento colectivo. Se trata de un acuerdo para vivir juntos, de un pacto social y cultural”. (1)

El Papa Francisco visita el Paraguay como “Mensajero de la Alegría y de la Paz” y desea compartir este mensaje en el “Encuentro con la Sociedad Paraguaya por una Cultura de la Confianza” ya que la alegría y la paz parten de la confianza mutua.

La Conferencia Episcopal Paraguaya, a través de la Comisión Organizadora de la Visita de Su Santidad el Papa Francisco, reconoce el alto impacto de su organización en la sociedad paraguaya, por lo que invita a 1 (un) representante de la misma a participar de este encuentro a realizarse en el estadio “León Condou” (Marcelino Noutz casi Avenida España - Asunción), el día sábado 11 de julio. El invitado accederá al estadio entre las 13:00 y las 14:30 hs. Adjuntamos la ficha de registro, que deberá ser devuelta por este medio hasta tres días posteriores a la recepción de esta nota. La invitación es de carácter personal e intransferible y deberá ser retirada del Seminario Metropolitano (Av. Kubitschek 661 y Azara) a partir del 1 de julio.

Contamos con la presencia del representante de su organización como contribución para que este encuentro fortalezca el desarrollo de una cultura de la confianza, que nos permita a todos los paraguayos construir un país mejor.

Reciba nuestro cordial saludo y la bendición en la paz de Nuestro Señor Jesucristo.

Pbro. Dr. Narciso Velázquez Ferreira

Rector – Universidad Católica “Nuestra Señora de la Asunción” …

(1) Papa Francisco, en la Exhortación Apostólica “Evangelii Gaudium”, sobre la anunciación del Evangelio en el mundo actual.

Povezani linkovi:

SOMOSGAY prepares a campaign urging the Catholic Church to respect LGBT people in Paraguay

Portal noticias.terra.com prenosi da se kojih 90% paragvajaca definiraju kao katolici, što ih čini zemljom s najvećim postotkom katolika u cijeloj Južnoj Americi (opaska: zadnjih desetljeća milijuni katolika Južne Ameriki prešli su na protestantizam). Zemlja ne posjeduje nijedan zakon koji bi regulirao civilna udruženja među osobama istog spola. Na osnovu toga, Međunarodna Amnestija negoduje iznoseći da je jedina država u regiji koja nema zakon protiv svakog načina diskriminacije.

Onda, pitamo se, u čije ime djeluje Franjo? Je li to doista problem što sodomci ne mogu imati "brakove" među sobom? Želi ih primiti... da im kaže da se obrate? Da se odvrate od svog lošeg puta?

Na sliku i priliku Proklete Avlije. Postoji li rješenje za našu majku žalosnu?

Franjina pastirska palica pri pohodu u Sarajevo podsjeti me na samu pohođenu:

I BiH je k'o i ova palica, flasterom spojena. Vještački, bolno i nespretno. Pa i sramotno. Za Prokletu Avliju vrijedi i ovakav štap: slika prokletstva, i još pritom – naherena i nakaradna.

Već kad dotakoh ovu temu, malo ću je i obrazložiti. Pastirski štap kojeg nosi Franjo, prividno nam je jako dobro poznat. Nosio ga je vrlo često Ivan Pavao II, ali je bio naručen od Pavla VI već od 1963-će. Zvanično je bio predstavljen na Bezgriješnu, osmog prosinca 1965-te, prilikom klauzure Drugog Vatikanskog Koncila. Rad je italijanskog „umjetnika“ Lello Scorzelli (1921-1997). 

Kažem „umjetnika“ jer je dovoljno pokazati samo par Scorzelleovih radova (Brescia, Katedrala; druga slika kao da predstavlja đavla koji ruje iza leđa Pavla VI) za uvidjeti zloćudnost njegove imaginacije.

No, ovaj pastirski štap ima ogromnu sličnost sa crtežima drugog mračnog „umjetnika“ s početka dvadesetog stoljeća, belgijanca Alberta Servaes (1883-1966), koji je 1919-te naslikao ugljenom crteže motiva križnog puta, od kojeg je posebno istaknuta dvanaesta postaja:

Ovi su radovi, kad je bilo sluha i brige za vjeru, bili osuđeni odmah 1921-ve od strane Svetog Oficija, uz odobrenje Benedikta XV (na ovom linku posvećenom vjeri i sakralnoj umjetnosti možese vidjeti latinski tekst osude). Razlog je da ovi radovi ne pobuđuju na pobožnost, već zgražanje nad iskrivljenim i huljenim likom Presvetog Gospodina Našega Isusa Krista. Nije to prekrasni,makar i u muci, ali veličanstveni patnik Isus Krist koji pobjeđuje đavla svojom mukom na križu. Tu je prikazan sotonin sarkazam kojim se ruga i nastoji poniziti onog od kojeg je ostao poražen i strmoglavljen u pakao za svu vječnost. To je prikaz Krista poniženog i pobješenog, a ne pobjedonosnog Raspetog.

Drugi Servaesovi rad s istog križnog puta:

I taj je ekspresionistički pesimizam kopiran u pastirskoj palici nošenog od Pavla VI pa nadalje.

Ali vraćamo se na Franjin pohod. Nino Raspudić osvrnu se na dolazak govoreći da je vjerski izvrstan, politički promašaj.

Ne, vjerski je promašaj, a kad je to promašeno, politika nema šta tu da nadoda.

A evo zašto: pročitajmo „međureligijsku“ molitvu izgovorene zajedno sa Franjom:

“Svemogući vječni Bože, Oče milosrdni i dobri; Stvoritelju neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga; Bože Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Kralju i Gospodine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; jedini suče svega svijeta, koji nagrađuješ vječnom slavom svoje vjerne! Mi, potomci Abrahamovi po vjeri u Tebe, jednoga Boga, židovi, kršćani i muslimani ponizno stojimo pred Tobom i s pouzdanjem Te molimo za ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, za muškarce i žene, vjernike različitih vjera, naroda i kultura da uzmognu živjeti u miru i skladu. Molimo Te, Oče, da se to zbude u svim krajevima svijeta! U svakome od nas ojačaj vjeru i nadu, uzajamno poštovanje i iskrenu ljubav prema svoj našoj braći i sestrama. Učini da se odvažno trudimo graditi socijalnu pravdu, da budemo ljudi dobre volje, puni uzajamnoga razumijevanja i oprosta, strpljivi radnici dijaloga i mira. Neka sve naše misli, riječi i djela budu u skladu s Tvojom svetom voljom. Neka sve bude na Tvoju čast i slavu i za naše spasenje. Tebi neka je vječna slava i hvala, Bože naš! Amen.”

Mnogim katolicima ovo danas izgleda “normalno”, i to je upravo kob! Čujte me dobro: mi i muslimani nemamo istog Oca! Naše posinjenje je u Isusu Kristu po milosti, koja se jedino dobija po vjeri u Sina Božjega! Kristov Vikar ne može izgovorati molitvu koja izostavlja Isusa Krista, i koja po njemu se ne upućuje Ocu, u jedinstvu Duha Svetoga!

Od toga ne može biti ništa! Kao što uostalom smo mogli vidjeti kroz ovih nekoliko desetljeća. Uzalud!

Nevjerojatno je kako je napušten nauk Crkve na ovom polju. Prije manje od četrdeset godina, na Bogojavljenje 1928-me, Pio XI u Mortalium Animos (Smrtno potreseni) osuđuje ekumenske skupove. Zgražava se i pri pomisli da papa moli skupa sa članovima drugih vjera. Potcrtava da je to ogromna greška. Ne vjerujete mi? Pa evo, citiraću samo pat redova:

“…jasno je da Sveta Stolica ne može uzeti učešća u njihovim sastancima, niti je dopušteno katolicima dati na bilo koji način potporu ovim pothvatima; jer ako bi tako činili, pripomogli bi lažnom Kršćanstvu, potpuno stranom Jedinoj Crkvi Kristovoj. Zar bismo trebali činiti da trpi istina, istitna od Boga objavljena, time da bude predmet kompromisa? Jer se ovdje radi o pitanju branjenja objavljene istine.”

I što imamo danas? Pa evo ti primjera: Bombajski Nadbiskup, Ivan Dias, pali lampu jednom hinduističkom božanstvu:

To je logična posljednica ekumenskih gluposti. I mislite da je mu je bilo nešto radi ovog? Pa jest, ali to da je bio proglašen, još devedesetih godina, i Kardinalom i predsjednikom Kongregacije za Evangelizaciju Naroda.

No, idemo našom avlijom. Razlikujmo između osoba i vjera. Osobe treba ljubiti, ali o nekoj vjeri ili ideologiji trebaš imati nedvojben stav. Ne smješ nikoga lagati, tvoji bljižnji imaju pravo na istinu koju im trebaš priopćiti. A ta istina jest Krist, i Crkva njegova Jedina. Katolička.

I što sa “pravoslavnima”. Ljubi ih, kao osobe, budi strpljiv, čvrst, ne laži, ponosan i dobrostiv. Reci im istinu: ljubim vas kao osobe, ali vi ste šizmatici.

A sad ću vam u dvije linije objasniti zašto ste šizmatici. Bili ste tisuću godina s nama, u istoj Crkvi. Kad ste se svađali među sobom, molili ste papu u Rimu za presudu. I slušali ste. A onda, kad je Rim počeo opadati, on je za vas bio selendra, a Carigrad metropola. Eh pa ko će seljaka slušati!? Ali još na vrijeme reče vam Papa Grgur Veliki, “ne sluša se Rim jer je metropola, već jer je u njemu Petrova Stolica”. I nakon raskola, više zbog politike i metropole nego zbog ičega drugog, dva puta su postajali ponovno katolici, trebate to čuti i da znate: nakon Lateranskog Koncila u trinaestom stoljeću, i nakon Florentiskog, u petnaestom. Čak je i papa bio ustoličen, preko svog delegata, u samom Carigradu, par mjeseci prije pada pod turcima. Ali rulja podjarmljena slijepim monasima poče urlati na ulicama: “bolje turban, nego papina mitra”. I pali ste, i tako vam je i bilo. Pali ste, žao mi je toga ko i vama skoro, pali ste i pod Muhamedov mač i turban.

A da se vidi koliko ste sletjeli s puta, i da ako među vama još mogu ostati sakramenti, po milosti Božjoj, nauk izmiče, jer ste odsječene grane, evo vam fresaka koje stavljate po vašim crkvama, na fresku stavljate čovjeka sa dvije žene, jer to dopuštate, i vodi ih se sve skupa u Kraljevstvo Nebesko. I protivite se Riječi Božjoj. Jer niste Crvka. Zovete se “pravoslavni”, ali niste, jer pravi nauk ste ostavili.

Uostalom, ići ekumenskim putem Pavla VI, već je provjereno ne može dati roda. Na jednom ekumenskom sastanku održanom 16 prosinca 1975-te, na kojem je Pavao VI primio Metropolita Melitona Kalcedonskog, izaslanika Carigradskog Patrijarha Demetrija I, izvršio je čin bez presedana: Pavao VI se saginje i ljubi stopala metropolitu, što je imalo ogromnu odjeku u grčkom tisku:

Postoji čak i jedna objavljena knjiga od Pravoslavne Crkve s naslovnicom na kojoj se vidi skulptura koja podsjeća na ovu neobičajenu gestu. Pitam se, i čemu je sve to vrijedilo? Pa i kad bi vrijedilo, koji je to papa prije učinio, od Sv. Petra pa do našeg doba?

A muslimanima nemam šta reći, već primjeniti savjet Sv. Tome Akvinskog: “oni nemaju vjere, jer njihovo poimanje je irracionalno. Njihova je “vjera” ustupak tijelu, i samo se s njima može pregovarati potičući ih na razmišljanje, ne na njihove “svete” knjige, jer to nisu”. Dakle, preko naravnih stvari, ne bi li se prvo oslobodili fanatizma koji ih što više obuzima, koliko više se posvećuju svojim tradicijama.

I nema tu više ništa da se kaže. A ovo što zbori Franjo, izgleda više agent Novog Svjetskog Poretka, jedne bezlične vjere, jedne “skupine vjera i ideologija”, nego šta drugo.

To ti je tako moj brale, svidjelo se to tebi, ili ne.

A onda, što za raditi u Prokletoj Avliji? Nitko nije više o tom imao pravo, ko Andrić; normalno, sa naravne strane. Ne imajući u obzir vjeru, koju je jedan katolik dužan prenositi drugima i govoriti o njoj. Neće li vjerovati?, ti ne možeš više učiniti, ali učinio si ono što ti je naloženo: “Idite i učite sve narode, i krstite ih u ima Oca i Sina i Duha Svetoga”. Sve što je mimo toga, prokleto je, radio to ko radio. U suštini, vrlo je jednostavno što treba činiti. Sv. Pavao poučava Solunjane (1 Sol. 5, 14-15): “Potičemo vas braćo: poučavajte neuredne, tješite malodušne, pomažite slabima, budite strpljivi sa svima! Gledajte da nitko ne vraća kome zlo za zlo; nego svagda revno nastojte oko dobra među sobom i prema svima!” To što je netko u krivu, ne znači da ti prema njemu ne trebaš ponašati se pravo. Dakle, ne molimo skupa, već ih ljubimo i poučavamo. To je sve što se može učiniti s vjerskog stanovišta.

Ali u očekivanju, Bog će to dati, da “pravoslavni” ponovno budu u Jednoj Katoličkoj Crkvi, očuvavajući sve svoje tradicije koje provjereno potiču od  Boga i ne od ljudi i političara raznih perioda, oni su nam najbliži. A onda slijede “musimani”, koji su to što manje i koji što manje zalaze u džamiju.

Rješenje, ako ga ikad bude a nadam se biti će ga, jer Boga ima, unatoč našoj sljepoći i našem bjesu, mora se samo približavati razgovorom i suradnjom na naravnom planu; nikakve ekumenske molitve. Znamo da to ne radi. Avlija ne može ostati sama. Mora se uklopiti u širu cjelinu, u cjelinu onih koji su ti susjedi i govore više manje tvojim jezikom. Tvoj susjed ti je važniji od američke naredbe i prvenstva. Oni će te samo u zlu kob tjerati. Osušiti će te ko nezalivanu kajsiju.

Hrvati moraju surađivati sa srbima, nek su sto puta šizamtici tradicijom, ali imaju najviše dodirnih točaka sa hrvatima. I moraju praviti branu širenju i planovima prodora vječnog islamskog sna pokoravanja cijele Evrope, i dalje svijeta. Erdogan je izgubio u Turskoj. Nažalost mogao bi ući u koaliciju sa drugim islamistima, ne možda tako sultanskim i otomanskim kao on, dao Bog da prođe bez toga; ali ono na što upućujem jest da su se kurdi, ljevica i vjerske manjine (užasno progonjeni armenci kršćani) odlučili za real politik: nema im druge, slika žestokog progona armenskih kršćana nakon prvog svjetskog rata u Turskoj:

Pio IX je imao stratešku suradnju polovinom devetnaestog stoljeća sa Carkskom Rusijom radi odbrane od najezde i agresivnosti zapadnih vlada potpuno kontroliranih masonskim ložama. Nema druge. Ruga se Erdogan: “ujedinili se armenci, ateisti i homoseksualci”, i baš to ti govori da nema druge. I u Turskoj Avliji armenci izabraše: manje mi je štetna Lenjinova pesnica, već hladnoća polumjeseca.

A takvim nekim “međureligijskim” molitvama, mjesta nema. Uostalom, nitko u to i ne vjeruje.

Katalunja, njena stvarnost, njena utopija, i njena budućnost

Finale Španjolskog Kupa kupova odigrao se u Barceloni. Krajnja ljevica, kao i utjecajni sloj ne ljevih nacionalista, ujedinjeni mržnjom prema Španjolskoj, zvižde za vrijeme intoniranja španjolske himne:

Još uvijek Katalonski predsjednik, Artur Mas, dok ne bude naslijeđen od radikalnijeg i lijevog kandidata, podrugljivo se smiješi dok himbeno stoji uz španjolskog kralja Felipe VI-og, jasno odajući svoj ugođaj zbog neciviliziranog ponašanja nove katalonske generacije, odgojene u preziru prema svemu što izgleda veza sa Španjolskom.

Nova katalonska generacija?

Ima ih raznih tipova:

 

Da bi vještački naglasila svoju razliku sa Španjolskom, Katalonija je podržavala emigraciju iz islamskih, daleko istočnih te afričkih zemalja, za koje su se nadali da će se lakše integrirati budući ne potječu iz španjolskog govornog područja, kao Venecuela, Kolumbija, Meksiko, i sl. Tu emigraciju su stalno nastojali izbjegavati da bi smanjili utjecaj španjolskog jezika, te poučavali emigrante direktno na katalonskom.

I tako je ovakva svagdašnjica u Saltu, jednom Katalonskom gradu:

 

Kako će se izaći iz ove situacije, vidjećemo. Hoćemo li upitati neke sa Balkana?

 

Italijo, hvala ti

Ali ovom hulom te upozoravam:

http://www.liveleak.com/view?i=0c3_1441769526

"Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio hvalu." Ps. 8,3; Matej 21,17

Impresionanta svježina vjere jedne male iračke kršćanske izbjeglice, Prijevod slijedi iza videa, ali preporučujem slušati originalni glas:

Tokom naše posjete ovom logoru, imali smo jedno iznenađenje u poznavši ovu djevojčicu koja nam je rekla da slijedi našu emisiju „Laysh Hayk“.

Zove se Myriam. Kako si Myriam?

Dobro, i ti?

Vrlo dobro

Doista vidiš našu emisiju?

Da.

Sviđa ti se SAT-7 Kids?

Da.

Odakle si? Također si iz Qaraqoush?

Jesam, iz Qaraqousha sam.

Imaš deset godina, je li tako?

Da.

Koliko ima da si u ovom logoru?

Ima četiri mjeseca?

Što je najviše što ti nedostaje iz Qaraqousha, i što nemaš ovdje?

Imali smo jednu kuću gdje bi se sastajali da se igramo i ovdje je nema, ali hvala Bogu, Bog se brine o nama.

Što hoćeš reći kad kažeš da se Bog brine o nama?

Da nas Bog voli i da nije dopustio da nas ISIS ubije.

Ti znaš koliko te voli Bog, nije li tako?

Da, Bog nas voli sve, ne samo mene, Bog voli sve.

Vjeruješ li da Bog također ljubi i one koji su ti naudili, ili ne?

On ih voli, ali ne voli Sotonu.

Što osjećap prema onima koji su te natjerali ostaviti tvoju kuću i nanijeli ti toliko zla?

Ne želim im ništa učiniti, samo molim Boga da im oprosti.

I ti im možeš oprostiti?

Da.

Ali je vrlo teško oprostiti onomu koji nam je učinio da trpimo, Myriam, ili je lako?

Ja ih ne želim ubiti, zašto ih ubiti?

Samo sam tužna jer su nas istjerali iz naših kuća, zašto su to učinili?

Volila si svoju školu u Qaraqoush, istina?

Jesam, bila sam najbolja u razredu.

Jesi li imala prijatelja u školi?

Jesam.

Jesu li ovdje s tobom? Ili nema nijednog?

Ima ih, ali ne znam gdje su.

Možda neki od njih gleda SAT-7 na televiziji upravo sada, što bi im voljela reći?

Imala sam jednu prijateljicu prije nego što sam došla ovdje. Zove se Sandra, bile smo skupa cijeli dan, bile smo skupa svaki dan u školi, i makar ne živjele blizu, volile smo se puno. Kad bi jedna od nas nešto nažao učinila drugoj, opraštali bi međusobno. Nekad bi igrajući načinile štetu jedna drugoj, ali uvije bi opraštale. Volile smo se puno, bilo bi mi drago samo da je mogu vidjeti.

Ne znaš gdje je, je li tako?

Ne, ne znam gdje je.

Ako bi nas Sandra gledala, siguran sam da bi mislila na tebe, i siguran sam da te puno voli, Myriam.

Voli me puno, i ja je mnogo volim. Nadam se ponovo je vidjeti jednog dana.

Doista, bilo bi mi drago biti s tobom dana kad je nađeš.

Nadam se.

Čemu se nadaš?

Nadam se vratiti kući i da također ona se vrati kući, tako bi se opet mogle vidjeti.

Nadam se da se mogneš vratiti u jednu kuću još ljepšu od one koju si ostavila.

Ako Bog da. Ne ono što mi želimo, nego ono što Bog hoće, jer On zna.

Nisi li tužna ponekad? Ne izgleda li ti nekad da te je Isus ostavio?

Ne, nekad plaćem jer smo ostavili našu kuću i Qaraqoush, ali nisam ljuta na Boga jer smo ostavili Qaraqoush, zahvaljujem mu jer se brine o nama. Makar ovdje trpjeli, On nam da ono  što nam je potrebno.

Ti si mi pokazala mnoge stvari.

Hvala, ti si mi također pokazao mnoge stvari.

Što sam ti pokazao?

Pokazao si mi... Ne, ne pokazao, hoću reći da si podijelio sa mnom ono što ja osjećam. Ja se osjećam, htjela bih da osobe znaju kako se osjećam, kako se osjećaju djeca ovdje.

Znaš da te Isus nikad ne ostavlja?

On me nikad ne zaboravlja. Ako zbilja vjeruješ, On te nikad ne ostavlja.

Sjećaš li se neke pjesme, koju ti je drago pjevati kad si sama? Da bi govorila Isusu? Ili se ne sjećaš nijedne?

Znam neke pjesme.

Da li bi ih pjevala mi? Da li bi nam pjevala neku nama, tvoju omiljenu pjesmu? Makar jednu kratku pjesmu, što veliš?

Ima jedna:

Koja radost onog dana kad povjerovah u Krista, moja radost bi probilna od svanuća i moj glas pjevaše zahvalan.Moja ljubav prema slavnom Gospodinu rasti će iz dana u dan. Jedan novi život, sretni dan kad ću se susresti sa svojim Ljubljenim. Iz ljubavi je došao, o koja divna ljubav! Napravio mi je pravdu u ime svetog zavjeta, moja ljubav prema mom slavnom Spasitelju, rasti će iz dana u dan. Novi život, novi dan, kad ću se ponovno susresti sa svojim ljubljenim.