Logične hule BergoChea

BergoCheova specijalnost je promidžba "evanđelja čovjeka".

Zbog toga kada govori, to je o "solidarnosti", "ljubavi", "razumjevanju", "uzajamnoj pomoći", itd. Sve ljudsko i predstavljeno na takav način da bilo tko to može uzeti kao nešto svoje. To jest, bio netko bilo koje religije, ili bez nje, te riječi mu isto znače kao da bi govorio o "kamenu", "stolu", "kamionu", itd. To je razlog općeprisutnog "socijalnog pitanja" u Bergoglijevim riječima, već mnogo prije od Konklave 2013.

Ako pokoji put spomene Boga, biti će kao "Stvoritelja" ili nekog sveopćeg poimanja. Ako govori o Isusu, vrlo lako će to biti u međureligijskom kontekstu.

Naravno, uzet je za "Papu" od ogromne većine svijeta. I kao takav, makar i nevoljko, obavezan je govoriti o Isusu. Ali, čineći to, "iznijeti će od svoga". Tim govorom odrazitiće svoj način mišljenja; ono što jest.

Ne malo puta - previše - Bergoglio je hulio protiv Isusa. Jedna od najsramnijih bila je onaj "vic" u kojem je spominjao Isusa Raspetoga jednom židovskom dječaku u katoličkoj školi ("ukoliko se ne ponašaš kako treba, završiti ćeš kao i ovaj drugi 'židov' na križu").

Manje poznato je njegovo divljenje prema Chagalovoj slici "Bijelo Raspeće".

Ne treba biti puno pametan za vidjeti da je ovdje Isus prikazan na uvrijedljiv način. Slika, uzimajući u obzir odjeću raspetog i okoliš, prikazuje više štovanje židovskog naroda, žrtve nacističkog progona. Ali na slici ima jedan detalj koji izbjegava mnogima; koji s druge strane ne smije izbjeći onima koji se predstavljaju kao učeni i upućeni, koji zauzimaju značajne položaje.

[Ili "Yihmah shem vezichro!" Radi se o talmudskom proklinjanju židovskih neprijatelja.]

Međutim, prilikom svog putovanja u Kolumbiju Franjo je izlajao (ta je riječ najshodnija) jednu od svojih najogavnijih hula. To je bila tvrdnja da "kroz Isusove vene teče poganska krv".

Prije nego što nastavimo, odgovoriti ćemo na ovu Bergogliovu psovku jer ovaj čovjek sa svojom drskošću stiže dotle da zbunjuje ne mali broj vjernika. Jer stignu reći: "možda ima nešto od toga", ili "zavisi kako se shvati", itd. Nije tako. Tvrdnja je jasno đavolska, i to ćemo ukratko izjasniti za dokinuti i najmanju sjenu sumnje nepažljivima.

Prvo, Isus je u svojim precima imao NEŽIDOVE, kako jasno ističu Matej i Luka u njihovim genealogijama. Nežidove i ne samo židove, ili preciznije izraelce, da bi označili da je Gospodin Spasitelj svih ljudi. "Pogani" je opozicija prema "svetima" - kršćanima -, bili ovi izraelskog (židovskog) ili nežidovskog porijekla. Prema tome, riječ "poganin" cilja na stanje grijeha, idolskog i ne istinitog štovanja.

S druge strane, unatoč velikoj Bergoglijevoj simpatiji prema židovima, ne bi zbog toga bio niti Svet niti "opravdan" - nešto nemoguće, jer nijedno "tijelo" samo po sebi ne može opravdati. Svakako, niti židovsko tijelo odnosno porijeklo. "Tvoj sin biti će svet", kaže arkanđeo Djevici Mariji, jer je sin Božji i osim toga sin po tijelu Uvijek Djevice, Bezgriješnog Začeća slobodne od grijeha od prvog časa njenog Začeća. Jer samo utroba bez ljage mogla je biti dostojna primiti Svetog nad svetima, Sina Božjega.

Zbog toga najbolja riječ za označiti Kristovu Krv bila bi "sveta" (presveta, predragocjena, kako se s pravom običavalo koristiti u vjekovnoj crkvenoj tradiciji), upravo obrnuto od toga kako to koristi ovaj hulitelj tjeran od đavla. Bog nadahnjuje hvalu i slavu njegovog svetog Imena; njegov neprijatelj uvrede, psovke i hule.

uvreda ima i drugih prizvuka. Otkupljeni smo Presvetom Krvlju  Isusovom. Krv čista i bez grijeha, jer je krv jednog Boga tijelom postalim. Primajući škropljenje ovom krvlju kroz krštenje, i preko druge ploče spasenja koja je ispovijed, kao pomoć našoj slabosti uz milosti ostalih sakramenata, to je kako primamo "milost nad milost", to je kako se posvećujemo. Zbog toga, dati prizvuk grijeha - "poganska" - Presvetoj Krvi, znači napasti otkupiteljsko djelo Isusa Krista.

[Bilo je ovo prvih mjeseci nakon što je Bergoglio sjeo na Stolicu Svetog Petra. Prilikom posjete groba prvog Pape, prolazi kraj dječaka ministranta koji je pobožno držao sklopljene ruke na molitvu na tradicionalni način. Bergoglio ne može izdržati da netko skrušeno moli, i to momčić, u njegovom prisustvu. Mora to banalizirati i "šaliti" se s tim. Reagira poput automatskog osigurača pred znakom iskrene pobožnosti. Pita ministranta, dok mu rasklapa ruke, da li su mu se zalijepile ljepilom? Kao da bi bio bjesan zbog skrušenog stava ministranta, morajući rastresti situaciju i progurati "šalu" u tako svečanom momentu. Sama po sebi, ova zgoda nije dokaz ničeg, ali predstavlja jednu slutnju da smo se nalazili pred čovjekom koji će započeti sistematsko čišćenje i progon katoličanstva. Četiri i pol godina njegovog boravka pri Svetoj Stolici nisu mogli nego potvrditi najgore slutnje.]

Kako može neki katolik, pretpostavlja se, huliti protiv onog što je najsvetije? To je nemoguće, osim ako nije dominiran i tjeran đavlom. Kada je neki opsjednuti podvrgnut egzorcizmu, desi se da pljuje po križu i čini svake moguće pogrde i hule protiv svega što je sveto. Jer jedna hula se ne podiže tamo gdje je Bog. Ako Duh Sveti nadahnjuje reći da je Isus Gospodin - prema Apostolu - onda je đavao taj koji nagoni na hulu.

Je li đavao iza Bergoglijevih djela? Mislimo na slijedeće: Može li Bog htjeti, promicati zlo? I Crkva? Nemoguće. Ta je nemogućnost upravo baza argumenta katoličkog filozofa Josefa Seiferta - jednog od osnivača Međunarodne Akademije Filozofije u Lihtenštajnu - kojeg donosi u članku "Da li je pod prijetnjom razorenje cijelo moralno učenje Katoličke Crkve?". Članak zbog kojeg dobio otkaz iz Instituta za Filozofiju "Etidh Stein" u Granadi, Španjolska. Ne, ne kažnjava nadbiskup Granade sljedbenike "teologije oslobođenja", ili bilo kakvog drugog skretanja. Izbacuje katoličkog filozofa jer razmišlja.

Ono što je učinio Seifert je upravo razgolićenje i stavljanje pred oči Bergoglijeve perverznosti i ukazati na njen đavolski korijen (on ne donosi doslovce ovaj zaključak, ali predstavlja argumentaciju koja lako obznanjuje laž naoko skriven u Amoris Laetitia: Bog hoće da se čini zlo. To je zaključak koji Seifert donosi pred oči, makar se ne usudio javno ga izgovoriti.). Ističe dvije premise prisutne u Amoris Laetitia:

1) Priznaje se da je jedna situacija objektivno loša.
2) Potvrđuje se da sami Bog traži da se vrši ono što je naznačeno kao loše u točki 1).

Malo šire, na slijedeći način:

Prvo se citira točka 303 iz Amoris Laetitia: "...Ali ova savjest može priznati ne samo da određena situacija objektivno ne odgovara općem prijedlogu Evanđelja. Takođe može iskreno i pošteno prepoznati ono što, za sada, jest darežljivi odgovor koji se može pružiti Bogu, i otkriti s izvjesnom moralnom sigurnošću da je upravo to traženje koje sami Bog reklamira usred konkretne kompleksnosti granica, makar još uvijek potpuno ne predstavljalo objektivni ideal."

Da bi na koncu zaključio: "Iz prethodnog slijedi, kao i iz naknadnog teksta, da je jasno da se ova "Božja volja" odnosi ovdje na nastaviti živjeti u onom što se objektivno priznaje kao smrtni grijeh."

Postavljajući na kraju jedno retorično i suvišno pitanje pred očiglednim:

"Ja pitam: Može li čista logika griješiti ako se pitamo slijedeće?: Ako se samo jedan slučaj nečeg što je samo po sebi nemoralno može smatrati dozvoljenim ili čak traženim od Boga, zar se ovo ne može primjeniti na sve čine koji se smatraju 'lošima u samim sebi'?

[U travnju 2017 Franjo imenuje savjetnikom komunikacija isusovca James Martin, poznatog promicatelja "prava LGBTI". Katalonski predsjednik - koji se predstavlja kao "umjeren" - komunističkim agitatorima - koji u Katoloniji podržavaju nezavisnost. Ali zar nisu oni "internacionalisti". Ne, oni idu protiv kršćanske tradicije i ostavštine. Već prema tome se ponašaju. Ako je potrebno negdje biti za nezavisnost za boriti se protiv kršćanskih korijena, oni su tu. Ako je na drugom mjesto potrebno suprotno, također. Cilj je isti, metode se prilagođavaju. - "Referendum je moja stvar, vi se pobrinite za ulice". Zar misliš da bi Franjo odobrio ovo imenovanje a da ga on sam ne traži? Sodomizam je jedan od najvećih grijeha i viče prema nebu. Osim toga, usko je povezan sotonskim praksama. Radi se o nečemu puno više teškom nego što se na prvi pogled predstavlja, kao što su to dobro i jasno osudili Sv. Petar Damian i Sv. Katalina Sijenska. Ovaj čovjek - J. Martin - stalno i u porastu šalje u javnost nevjerojatne izjave koje možemo smatrati hulama znajući da se radi o jednoj osobi koja je na koncu konca klerik na vrlo visokom položaju. "Kolektiv LGBTI nema obavezu čuvati čistoću", "Istospolnim parovima treba dati slobodu da se mogu ljubiti na misi", "Nauk Crkve o homoseksualnosti nije autoritativan", "Katolik koji prisustvuje svadbi homoseskualaca čini isto kao da ide na svadbu nekog židovskog bračnog para", "Vaša ljubav je divna", "Biti protiv 'homoseksualnog braka' jest biti rasista", itd.

Sve je ovo tolerirano, bolje reći dopušteno od Franje? Evidentno.]

Nije se ni malo svidjelo Nadbiskupu Granade da jedan pošteni i pobožni filozof razmišlja i postavlja pitanja. Jednostavno rečeno, pozvao ga je u šetnju. Hajde, ne trebaš mi više. Nešto što je s druge strane također logična posljedica njegove pozicije: u rujnu 2016, Javier Martinez dao je pobudnicu u kojoj je prihvatio kao svoje kriterije Biskupa regije Buenos Airesa s obzirom na primjenu VIII poglavlja Amoris Laetitia. Podsjetimo se na kriterije tih biskupa:

"U drugim složenijim situacijama, i kad se nije mogla postići izjava o poništenju braka, spomenuta opcija može de facto biti ne izvediva. Ipak, jednako postoji prostor za razlučivanje. Ako se dođe do spoznanja da, u nekom konkretnom slučaju, postoje ograničenja koja ublažavaju odgovornost i krivicu (točke 301-302), posebno kada izvjesna osoba smatra da bi pala u naknadnu grešku ranjavajući djecu novog sjedinjenja, Amoris Laetitia otvara mogućnost pristupanju sakramentima Izmirenja (koriste ovu riječ umjesto "Pokore") i Euharistije (opaske 336 i 351). Ovi pripremaju osobu za nastaviti sazrijevati i rasti snagom milosti".

To jest, ne ćemo kružiti okolo: jednoj osobi u grijehu (unatoč tome što se "ublaži odgovornost i krivnja", kako naznačavaju, u isto vrijeme priznaju da se radi o krivici. Kako vidimo, savršeno u skladu sa rečenim u AL, 303) pruža se mogućnost primanja sakramenata.

I što je odgovorio Franjo?

[Promotrimo Franjin video za deveti mjesec. Prikazaju se nekolicina mladih u velikoj većini, koji učestvuju u volonterskim aktivnostima. Ovi na primjer u jednoj tako dragoj temi za Franju, zaštiti okoliša, našeg naravnog okruženja. Ali obratimo pažnju na slijedeće: u jednom trenutku, mladi počinju hodati unatrag - scena, svakako, montirana je u filmskom laboratoriju, ali je bitna poruka videa. E pa u redu, hodati unatrag zna se desiti kod đavolskog opsjednuća. Naravno, ne znači da kratkomontažni film predstavlja opsjednute osobe, nego je bitna ova gesta. Gesta koja će primiti posebnu važnost u scenama koje dolaze.]

Znamo što je odgovorio Franjo: "dokument je vrlo dobar i vjerno odražava smisao VIII glave Amoris Laetitia". "Nema drugih interpretacija. I siguran sam da će učiniti dosta dobra".

Sve savršeno logično. Ono što tvrdi AL je jasno kao sunce. To da, rečeno na malo zamršeniji način. Da bi se zataškala stvar ili dao "dobar utisak na neki način". Ali sadržaj je brutalno jasan. Zbog toga, oni koji su trebali shvatiti, shvatili su na savršen način: Malteški biskupi, Sicilijanski, Buenos Airesa... i Franjo potvrđujući... ono što drugi kažu!

Šema se sastoji u slijedećem (koja se štoviše koristi u politici kada se šalju priopćenja - pozivi na akciju - preko kriptiranih poruka):

[Sada stvari postaju puno jasnije: ulaze u crkvu natraške. Ulaze okrećući leđa Bogu!]

1) Šalje se kriptirana poruka.
2) Oni koji znaju što ta poruka znači, javno je interpretiraju na autentičan način.
3) Sve daje izgled da se radi o nekim "podređenima" koji interpretiraju poruku "na svoj način". Tako da se "ne može reći da je to Papa bio rekao". Makar Franjo odobravao i pljeskao rukama, odobrava NJIHOVU INTERPRETACIJU.

Kao što je sad aktualan praktični slučaj katalonske nezavisnosti. "Konzervativci" izgledaju dobri; ipak, svjesno koriste "lošu štenad" ekstremnih partija i divljih i opasnih udruga. Ovi zadnji su ti koji prave prljave poslove, ali odobrene, prihvaćene i uzete u obzir od "umjerenijih" koji predstavljaju katalonsku vladu.

[Sada ne možemo propustiti ni sekundu. Svaki detalj je od ogromne važnosti i značaja. U koju crkvu ulaze? U jednu tradicionalnu, predkoncilsku crkvu ako hoćemo tako reći! Makar s jednim jako bitnim detaljem: nema svetohraništa nigdje. Barem niti se vidi, niti je istaknuto. Prema tome, samo je prividno tradicionalna crkva, ili možda bolje reći crkva lišena svog pravog duha. Još k tomu, mladi sjedaju a da se niti poklone. Drugim riječima, crkva bez Krista. Da nije možda svetohranište sakriveno negdje u nekoj bočnoj kapelici, kao što se danas događa u ne malo crkava? Opet nije dobro. Jer na takav način jednako se ne pokazuje dužno štovanje Bogu.]

Poslije, ovi doista loši, koristiti će psihološki mehanizam "projekcije" za opravdati svoje zloćine. To jest, projekciraju (u smislu "prebacivaju") na žrtve svoju vlastitu krivnju. Tako se agresori predstavljaju kao žrtve. tehničkim govorom prelaze na "ulični terorizam slabijeg intenziteta" kao odgovor na navodno nasilje kojim su izloženi. Ovog ljeta ponovno smo imali prilike anarhističkih grupa u Hamburgu. Da bi se "branili", spale pola grada. U Kataloniji su izlijepili grad plakatima "turizam je terorizam", namećući svoju silu svakom živu. Muslimani u Londonu nameću Šariju "da bi se branili". Pa ako treba izmlatiti nekog na ulici jer pije pivo u njihovoj prisutnosti, to je zato jer se moraju "braniti". Ukratko optužuju žrtve za svoje (od agresora) zločine, i tako se govori o navodnim pogreškama žrtava a ne o sildžijama.

Paralelno ovom, Franjo je "konzervativac" koji vlada. Ima divlje kerove "naprednjačkih" teologa koji su na njegovom lancu i dvorištu. Ovakvi će uvijek imati pristup u javnim glasilima, polemičnim konferencijama - u kojima se plasiraju nepravovjerstva - dana u kulturnim centrima, manastirima, itd. Ovi naprednjaci moraju se braniti od "rigorizma tradicionalista" i "otpora" spram "poticaja Duha Svetoga" koji se dao Drugim Vatikanskim Saborom. Ovi će obaviti prljavi posao u korist Franje, a da on ne bude morao reći ni riječ u vezi svega ovoga. Znaju da imaju slobodne ruke za što im se prohtije: ništa im neće biti zabranjeno. O onom o kome će se zabaviti Franjo to je Otac Manelli, osnivač reda Franjevaca Bezgriješne - jer je "predkoncilski" - i držati će ga u pritvoru u nekom samostanu tko zna gdje. To je hijensko milosrđe koje prakticira Franjo. Čak i gore: sahranjujući žive svoje žrtve.

To je ono suštinsko Franjino koje je dobro podcrtao Seifert (makar to ne označio eksplicitno): tvrdi da Bog zapovijeda činiti što je zlo.

To je nasrnuti na samu bit Božju. Nešto što samo po đavolskom nadahnuću može proizaći. Ovdje, u AL, konceptualno Franjo je otišao dalje nego itko od njegovih koncilskih prethodnika. Argument formalmente kritičnih prema Pavlu VI, na primjer, jest između ostalog njegova promocija Novus Ordo Missae. Nešto što uvođenja protestantskih elemenata i sl. ne može biti željeno od Boga. To jest, zbog toga što je naoložio izvršiti nešto što u pitanju vjere i morala - nešto tako teško kao što je pitanje konfiguracije i definicije mise - djeluje štetno po vjeru, pokazuje da ne može biti Papa onaj koji to zapovijeda jer ne utvrđuje u vjeri katolike. Ali Pavao VI je naglašavao da je Novus Ordo Missae jako dobar za vjeru! Nikad nije rekao da bi bilo nešto loše po vjeru, nikad!

Naprotiv, u AL, već kako smo komentirali, tvrdi se da Bog može tražiti nešto loše. Dakle, prije se nije priznavalo da je nešto loše, i tražilo se; sada se priznaje, i traži se to isto. Prema tome, konceptualno smatrano AL bila bi još veća uvreda. (Makar, s obzirom na objekt uvrede, teža je stvar pitanje Mise, jer tamo se napada također samog autora milosti; ovdje pitanje milosti. Ono što je sveto baca se psima: dozvoljava se pričestiti onima koji nisu u milosti. Ili možda još gore: stanje grijeha zovu stanjem milosti.)

[Mladi se ustaju, ponovno a da ne pokleknu. Njihov pogled odmah se okreće prema vani, prema vratima i ne prema oltaru ili svetohraništu. Okrećući leđa oltaru, odlaze a da uopće nisu ni klečali ili makar se poklonili pred Gospodinom.]

"Posljedica podsjeća na svoj uzrok" (u stvorenim stvarima), napominje nam Sv. Toma. Hule (efekt) BergoChea, jest logična posljedica uzroka koji proizvodi efekt - posljedicu. Nema Ključeva Sv. Petra, i ne može djelovati kao Kristov Vikar (zbog tolikog poricanja Božjeg nauka).

Susljedno tome, govori u ime drugog.