Moralna superiornost desnice

Slike na zidu jednog kafića u Sarajevu:

Kafić je zatrpan Che Guevarinim slikama, bolje reći pozama:

[Topi se k'o led na suncu kad je s Titom, i u isto vrijeme ne gubi kameru s oka.]

[S Castrom i kćerkom Aleidom, istom koja će u Zagrebu nedavno biti pozvana od na Subverzivni Film Festival da potiče na borbu protiv neoliberalizma. I ja se borim protiv neoliberalizma, ali prođite me se, molim vas. Castro i Guevara stavljaju se za primjer vrlina... pred svima, da bi bili čašćeni i nasljedovani.]

Che je ljevičarska ikona. Prototip čovjeka „svog sopstvenog gospodara“. Komunizam je dobro za čovječanstvo. Oni to kažu, i tako mora biti. Tko se suprostavlja tome, mora biti likvidiran.

[Osobno je - sam je to priznao - ubio najbliže suradnike kad nisu htjeli sljediti njegove zaluđene korake. Strijeljati i osuditi na smrt bilo mu je k'o popiti čašu vode. "Strijeljali smo, strijeljamo i strijeljati ćemo sve one koji se ne slažu sa našom velikom revolucijom." (Che Guevarino istupanje u UN 1964) "Stroj za ubijanje" opravdao je takav naziv dok je bio odgovorni za strijeljanje "kontrarevolucionara" u pritvoru La Cabaña (na La Habana, 1959). Bilo je oko 800 zatvorenika, a mjesta za 300. Nakon toga bio je ministar industrije. Istina, oduzeo je zemlje bogatima, ali koje nije predao seljacima, već partijskim birokratima koji su upropastili proizvodnju i donijeli glad. Uspostavio prve koncentracione logore na Kubi. Sve to ne priječi da u Beogradu ne imadne također kafić u svoju čast, i njemu sličnim.]

Komunizam je zadnje ostvarenje ideje Povijesti. Stoga, svaka je žrtva usmjerena njegovom ostvarenju je dobrodošla. Pogotovo kada se radi o životu drugih preko kojih ideja se uspinje i ostvaruje.

Suština komunizma je bezbožnost, ne socijalna pravda čijim se anđelima zaštitnicima predstavljaju, i kojim varaju naivne. „Bitno je biti pravedan, dijeliti dobra među narodom“ i sl., što je sve apsurd. Jer nema skupa gdje nema elemenata. Ne može biti čovječnosti, gdje je čovjeku izvrgnuta narav. Ako Bog postoji – a postoji – onda praviti neku „pravdu“ među ljudima, ne obazirući se da „ljudi“ nemaju smisla ako „čovjek“ nije dobro definiran, to jest smatran je tijelom koje misli a ne zna se kako; tijelo koje zna voljeti a sve isključujući božji uzrok... onda je to neminovni apsurd.

A apsurd je sam po sebi proturječje, i kao takvo primjenjeno na čovjeka vodi nezibježno razaranju istog.

Kako je Bog izbačen, oni moraju staviti samog sebe za primjer.

[Računa se da je negdje oko 70 milijuna kineza bilo zgaženo (do smrti) u Maovoj revoluciji. Taj je rekao: "Ljudi poput mene ne duguju nikom ništa, osim sebi samima."]

Smatraju se utjelovljenjem Ničeovog „super čovjeka“, čovjeka stvorenog na svoju sliku i priliku. Makar se ne radilo o marksističkom filozofu, ljevica ga je zdušno prhvatila jer je dijelio zajedničku osnovu marksizma i njegovoh nihilizma: bezboštvo. Omiljeni je autor na fakultetima filozofije dominiranim «progresističkim» idejama. To jest, na skoro svim sveučilištima.

Bog je skinut s prijestolja, čovjek ustoličen. Zbog toga njihove samodopadne poze na kojima ne gube niti detalj. Oni se predlažu za božanstvo za slijediti. Mora tako biti. Gdje se Bog ne priznaje, idoli se časte.

[Castro s prvom suprugom, i sa sinom Fidelitom. Nije mu vrijedila pažnje, lafčini je to bilo malo. Nakon prve žene Mirte slijedile su druge; ukupni rezultat devetero djece što on priznaje.

Interesantno. ISIL-ove ropkinje nakon oslobođenja govore da su dominante strasti ISIL-ovaca krv i blud. Kod drugih totalitarista, danas islamskih saveznika - ujedinjenih s njima u mržnji prema svemu što podsjeća na kršćanstvo -, te poremećenosti su revolucija i raskalašenost.]

***

«Desnica» pak, potpuno je drugačija. Prije svega trebamo razlučiti, bolje reći podcrtavam da pod «desnicom» ne podrazumjevam buržujsku suprotnost ljevici. Jer takvo poimanje života jest suprotni okrajak iste negativne strvarnosti, materijalističkog pogleda na svijet. Buržuji i ljevičari (komunisti, socijalsti, progresisti) razlikuju se prema tome koga smatraju vlasnikom sredstava proizvdnje. Stav ljevice je da je to ideološki vrh, partija i slično; buržuji, liberali, kondenziraju masonsko poimanje stvarnosti. Za njih polazna točka jest ljudska sloboda. To izgleda pomamno, i u stanju je zavesti mnoge. Ali ono što se događa u stvarnosti jest da može ostvarivati svoju slobodu u njihovom sustavu samo onaj koji ima sredstva.

I jedni i drugi stavljaju u središte tržište, razmjenu dobara, dakle materiju. Razlika je da kod ljevice ekonomija je planirana od partije; kod buržujske «desnice» ekonomija je pod upravom malobrojnih moćnika. Manje od 1% pučanstva raspolaže sa više od 99% sredstava. Ta ljevica i desnica su lice i naličje jedne te iste kovanice... čiji su vlasnici sionistički financijeri. 

[Theodor Herzel, ideolog sionizma: "Masonske lože su ustanovljene diljem svijeta da nam pomognu postići neovisnost. Te svinje, ne-židovski masoni, nikad neće shvatiti krajnji cilj masonerije."]

Takvo poimanje gospodarstva nužno proizvodi nerazrješive sukobe i revolucije.  I tako do ropstva. Bilo pod stegom buržuja, bilo pod stegom partije. Jer ako čovjek radi 18 sati, pretvoren je u stoku, i samo svetac u takvim okolnostima može podići misao k Bogu.

«Tradicionalna desnica» jest ona desnica o kojoj govorim. Desnica poštenih i trpećih radnika i zemljoposjednika nepodjarmljenih crvom zavisti. Nisu podjarmljeni jer stavljaju Boga na prvo mjesto, i dosljedno tome gospodarstvo zasnivaju stavljajući sredstva u svrhu plana prema kojem čovjek treba lakše postići Kraljevstvo Nebesko. Na prvom mjestu nije tržište, več čovjek kao Božje stvorenje. Lav XIII reći će u prvoj Enciklici o socijalnim pitanjima, Rerum novarum, da je mjerilo plaće radniku «onoliko koliko je potrebno da čovjek poštenih običaja može oskrbiti svoju obitelj». Dakle stavlja čovjeka na prvo mjesto, ne tržište. Čovjeka koji treba Bogu da dadne čast. I to je osnovana misao vodilja tradicionalnog gospodarstva.

Takvi pogledi na svijet nužno proizvode svete ljude. Staviću za primjer ovog što želim predočiti, dvojicu desničarskih militanata  iz vrlo bliskog vremenskog razdoblja. Jednog hrvata, ustaškog vojnika i borca na staljingradskom frontu gdje ga je i zadesila smrt, i jednog španjolskog falangiste. Obojica pišu dan uoči smrti. Prvi šalje oproštajno pismo svojoj supruzi, drugi zaručnici. Prvi vidi da će započeti bitka u kojoj će poginuti, drugi je osuđen na smrt jer je bio falangista i pružio otpor komunističkom nametanju i zlovlasti.

Pisma govore o puno toga. Ljevica nije u stanju napisati nešto takvo. Ovi reci odaju dubinu, ljudsku čvrstu toplinu; eleganciju, kulturu, uglađenost, pažnu, požrtvovanost. Onaj koji piše voli više osobu kojoj piše nego samog sebe, to je očito. Pred smrću je, a misli na drugog. Prvo pismo je Pere Kojakovića, «iz kotara Dubrovačkog». Iz svega se vidi da je riječ o čistom i čednom seljaku, pravo vitezu. Zapalo mi pod oko ovo pismo dok sam čitao knjigu Fra Andrije Nikića «Stradanja hrvata Hercegovine (1942-1944)». Duboke misli i široko srce prisutni su u dobro sročenim rečenicama. Seljak je, ali se bolje izražava od tolikih današnjih sveučilišnih profesora ili novinara. Njegov život, žrtva i plemenitost su ti koji pišu pismo. Svakako, opipljivo duboka vjera iznad svega. Koji je ovo bio muškarac, koji je ovo bio muž, koji je ovo bio vjernik i borac! Doista, dostojan da se zaljubi u njega ponajbolja od vila, i da bude čašćena tako plemenitim mužem. Slijedi pismo ustaše legionara Pere Kojakovića, na dan smrti sa staljingradskog fronta:

            Ljubljena! Sve ima svoj svršetak. Sve je zemaljsko. Tielo naše ima da nestane, da bi duh vječno uživao. Ne tuži! Vidjećemo se na drugome svijetu. Mnogo si patila, znam. Ali tko je uživao i tko je ljubio svoju propast?... Ne prekaraj me, što sam Te ostavio prije vremena. Hoću da budemo skupa u vječnosti. Zadnja moja misao jesi Ti i domovina. Zadnja želja: sretna domovina i Ti smirena. Tielo svoje ostavljamu dalekoj zemlji, pored brojene braće. Dušu svoju predajem Bogu s molbom da mi oprosti grešniku. Serdce Poglavniku i Hrvatskoj.

            A tebi, ljubljena moja ženo, Tebi ostavljam ono, što najvećma voliš: poštenu uspomenu, da si imala muža, kojega si znala da žrtvuješ za Poglavnika i Hrvatsku... Sve svoje što kao sin posjedujem u svojih roditelja, kao nekretnine i pokretnine ostavljam Tebi za sva vremena. Jedino znaš moj savjet «Otoka». Molim Te, pazi mi na roditelje, jer su oni i do sada bili s tobom presretni. Također i sve dobitke ostavljam Tebi, jedino Te molim za par sv. Misa meni i roditeljima. Ženo, neka je proklet svaki onaj, za uvijek, koji prekrši moju zadnju želju.

            Ne plači! Ne nosi crnu robu, jer moj duh bit će vječno s Tobom i on će Te čuvati. Bila si mi idealna žena. Zaklinjem Te, ostni i nadalje mojim idealom. Neka narod zna, kako se daju žrtve za dobro. Ne primaj od nikoga sažaljenja! Kaži svima, neka se raduju s Tobom, jer je Bog uslišao našu zajedničku molitvu. Ne tuži! Meni će biti težko.

            Roditelji neka malo plaču, jer će im tada biti lakše.

            S Bogom ljubljena! S Bogom Poglavniče!

            Na dan moje smrti! Ustaša-legionar Pero Kojaković (iz kotara Dubrovačkog).

Vjerujte, pročitao sam ovo pismo na desetke puta, i uvijek zadrhtim. Ljubitelj sam poezije, i pomalo romantična osoba – protiv čega se i borim, jer romantika ima negativno zaleđe; u stanju je staviti dojam i ugođaj ispred svijesti dužnosti; dužnost od koje heroj ne smije izostati ili smetnuti; jer svak tko ljubi Krista pozvan je na herojstvo, ništa manje od toga ne može biti od interesa – i ovo pismo čini da sjednem, da se zaustavim, da se divim. Bože, nijedna riječ nije suvišna; ne fali ni jedna kojom bi ostalo nešto nedorečeno što je živjelo u duši ovog čovjeka. Koji sklad, koja snaga, koja veličina, koja plemenitost! Gdje je Kranjčević, Ujević, Cesarić, Andrić ili tolki drugi? Padaju svi pred snagom pjesme-testamenta velikana uoči smrti. Ni bolećivi Antun Branko Šimić  - preminuo u svojoj dvadeset i sedmoj, gledajući smrt i razmišljajući o njoj mjesecima prije skončanja - ne uspinje se do ovih visina. «... smrt nije kraj, kraja zapravo i nema; smrću je samo obasjana staza od gnijezda do zvijezda».

Ali eto, ovdje je tu vitez i kršćanin koji se oprašta od svoje ljubljene. Kad još jednom pročitam ovo pismo, ostaje istaknuto i slijedeće: općenito govoreći muškarci danas su manje muškarci nego onda. Nakansko promicanje feminizma, upravo s ciljem za razoriti obitelj i lik oca i muža, te tako isprevrnuti Božju odredbu za čovjeka kao stvorenje, na neki način su poženstvenili muškarce.

Žene, s druge strane, nadražene kulturnim marksizmom koji je prebacio točku težišta sa sukoba ekonomskih klasa na borbu između spolova, nesretne su jer njihova težnja za tko zna čim ne može biti shvaćena. Tjeraju ih da traže pravdu, a ne uče ih da ljube, što je mogli bismo reći naravni nagon žene, stvorene da pod srcem očekuje rođenje novog bića.

Ali eto, tu ostaje svjedočanstvo onog što je sposoban čovjek kad stavi Boga na prvo mjesto. I kad ponovno bilo koji čovjek ili žena uspostave red u svom životu, mijenjaće im se skoro čudesno mentalitet i zanos. Biti će kao da su pomlađeni i da imaju krila. Nikad neće znati za umor. To če uvijek biti posljedica stavljenja stvari na svoje mjesto i susljednog djelovanja.

Još nešto. Drugi svjestki rat bio je holokaust evropskih naroda. Svakako da su mnogi židovi bili žrtve bijesa koji je harao Evropom. Moguće je da su procentualno židovski žitelji evropskih država bili najveća žrtva, ali smrt je harala svim regijama. Jednako je i njemački narod, zaveden hitlerovim vizionarstvom, bio veliki stradalnik kao nacija. Svakako iza smrvljene Poljske. Ali mase, i mase i mase naših pradjedova ostaviše kosti tko zna gdje, uvučeni u vrtlog zbivanja koja su ih nadilazili.

Nije ideja članka bila veličanje ustaškog pokreta, već naglasak na plemenitim idealima koji nisu htjeli saviti šiju pred komunističkim terorom. Hrvatski seljak i građanin, bio je primoran birati između dvije vojske. Gdje će ići, s onima koji «nose kapu sa tri roga, i bore se protiv Boga»? Hrvatski katolik nije mogao ići tamo. Biti sa zapadnim silama vođenim od masonskih loža? Ni tamo. Sve države Evrope su stenjale pod lihvarskim kreditima danim iz određenih izvora. Činjenica osuđena od Pija XI u enciklici Quadragesimo Anno (1931). 

[Hrvatski katolik je mogao vidjeti svog Kardinala sa Nuncijem i sa ustašama. Ni jedan ni drugi (nuncij prenosi riječ i poruku Pape) nisu mogli biti ni sa komunistima, ni sa liberalima. Imaju moralnu i vjersku obavezu poticati na pravi put. Ova slika je predstavljena kao navodni dokaz zločinačkog djelovanja crkvene hijerarhije. Zbilja? Trebali su skandirati s partizanskim snagama? Sa Staljinom? Sa sionističkim projektom? Sigurno je da Hrvatska nije trebala biti s Hitlerom, to nikako. Katastrofalna greška zbog koje je platila neizmjernu cijenu.]

Ono za što nije imao dopuštenje i naredbu od Boga to je nanijeti zlo bilo kojem nevinu, naprotiv. Ali nije se mogao boriti za internacionalu. Koja između ostalog tek se diže kad Hitler napada SSSR. Do tada internacionali nije smetalo gaženje Poljske, Češke ili Francuske. Dakle postaju «moralni» po naredbi iz sračunatog interesa zadržavanja što je večeg moguće broja njemačkih divizija na Balkanu. To je bila njihova potreba, i sve je bilo podređeno tom cilju. A kod njih cilj opravdava sredstvo.

Jer oni – tako uče - su moralni zakon povijesti.

Obratiti ćemo sada pažnju na drugi vrlo sličan primjer. Oni čitatelji koji imaju koju godinu više, moći će se sjetiti s kakvim gađenjem se prikazivalo u školi španjolske «fašiste» koji su se borili protiv «narodnog fronta» u španjolskom građanskom ratu. Ali nikad nam nije bilo rečeno da su još pet godina prije početka rata, u samoj noći proglašenja novog ustava 1931., bilo spaljeno 110 samostana i crkava u Španjolskoj.

[Španjolski republikanac puši pred oskrvnjenim lešem jedne redovnice. Iracionalna mržnja prema Crkvi. Aleksander Orlov je bio posebni Staljinov izaslanik u građanskom ratu. Katolik onog doba vidio je u SSSR stvarnu i moguću prijetnju za totalno uništenje Crkve i kršćana na evropskom tlu.]

Da je par godina prije toga bijesnio rat protiv meksičkih «cristeros», o kojem mi nismo imali ni pojma, što je bio rat protiv katolika koji su se digli na oružje (prvo praktično vilama i sjekirama) jer je bio donešen zakon potpune zabrane kršćanske javne egzistencije. Nije se mogla ni reći misa.

Mi o ovom nismo imali ni pojma. To je bilo izbrisano iz naših udžbenika povijesti kao što se danas briše kršćanska povijest Egipta u njihovim školama. A «kopt» znači egipćanin. Tko je tu bio prije dolaska muslimana, i tko je bio i ostao? E pa u egipatskim udžbenicima to ne postoji.

Pet dakle godina prije početka rata u Španjolskoj, bijesni progon protiv kršćana. Tek onda se diže pobuna predvođena generalom Frankom 18. srpnja 1936. Gdje su i koje su mjesto trebali zauzeti kršćani? U narodnom frontu koji je palio crkve, ubijao svećenike, redovnike, redovnice pa i obične  vjernike ako bi i u kući tek našli koju pobožnu sliku?

Sve je to bilo izbrisano iz ondašnjih udžbenika, a i dan danas to se krije. Ali naši pradjedovi sve su to znali.

Međutim velikani su bili nasuprot. Na početku sukoba, pro komunistička vlast (računa se da je kojih 1600 komunista iz predratne Jugoslavije poginulo u španjolskom građanskom ratu) hvatala je svakog tko bi se usudio organizirano im se suprostaviti. Primjer one veličine koja se nalazila nasuprot komunističkom teroru, jest i mladi falangista José Vicente Muñoz, koji se oprašta od svoje zaručnice. Navodim opis zgode i pismo objavljeno u knjizi “Posljednji Jose Antonio” od Francisco Torres Garcia:

“Dok se odvijao sud i Jose Antonio provodi zadnje časove, ne vrlo daleko, u zatvoru Reformatorija, gdje su članovi njegove obitelji, moli se krunica u tajnosti, u grupama, tako i kako navodi u svojim sjećanjima svećenik Baltasar Carrasco. Među njima su …, mladići iz Novelde koji će biti strijeljani sa Jose Antoniom. Poput Jose Antonia pišu svojim obiteljima opraštajući se. Dvojia od njih imaju zaručnicu:

Predraga i nezaboravna Luisa: vjerujem da je danas zadnji od dana mog života. Sutra, u ova doba, najverojatnije ostaviću mjesto živih; ali nasuprot, po milosti Božjoj i ne po mojim zaslugama, imati ću blaženstvo za doći na nebo, koje očekujem i za tebe. Ne kajem se što te volim koliko te volim; još više nego dosad, u ovom istom času i sve više svake minute, dok mi ostaje života… Ako hoćeš moju sreću, trebaš se radovati, jer sam je našao u krilu Božjem… ON sam je htio ovo, za naše dobro, i zbog beskrajne svoje milosti jest što sudi da je ovo najbolji put za sreću naših duša… Dao Bog da nađeš u ovom životu drugog čovjeka koji će te usrećiti više nego što bih to ja mogao učiniti… Što znamo mi, bjedna stvorenja, o neistraživoj veličini Božjoj! Tvoje molitve će mi učiniti više dobra nego tvoje suze, i učini da se mole za mene sve one pobožne duše koje se me sjećaju. Ovo je moje posljednje pismo i preporučujem te za nebo koje prije ili kasnije treba doći za tebe… Tužnog srca zbog muke što te ne vidim više, šalje ti iskrenost svoje ljubavi tvoj VICENTE.